Kako je Shelly odlučio postati Alisa, i što retrovizori imaju s time
|
Ne znam, s koje strane više volim biti. Onaj, koji, polako se udaljavajući, gleda u retrovizor, kako se u njemu smanjuje neki lik nasred ulice podignute ruke, ili taj drugi, kojeg mimo njegove volje retrovizor umanjuje, a on, ili ona, stoji u mjestu na kaldrmi i maše, ili podiže ruku, kao da pokušava dozvati konobara vremena da posluži ipak još jednu rundu, da poraste u retrovizoru auta koji se udaljava, da se auto vrati, da se vrijeme vrati. Makar na još samo jedan besmisleni trenutak. Ne znam, s koje strane dakle više volim biti.  Avioni nemaju retrovizore. Uglavnom. To je dobro. Nema umanjivanja, nema promatranja figurice uokvirene obrubom ogledalca ("Objects in the mirror may appear ..."), nema apsurdnog stajanja na sumračnoj kaldrmi, mašući nekome u odlazećem autu, tko svakako provjerava, može li prijeći raskršće. Sa avionom je lakše; pusa, pusa, mah, mah, i zum kroz oblake; isto je s obje strane. Dobro je što avioni nemaju retrovizore. Ne želim niti trenutak sumnje, perspektive unatrag, želje za rikvercom svojim ili tuđim u ime još jednog zagrljaja, ništa manje očajničkog od prethodnog. Radujem se gledanju naprijed, i posve mi je nebitno, gleda li netko zamnom (da sam žensko, vjerojatno bih nervozno natezao prekratki jakničak preko preplitkih hlača, polunesvjesno). Postat ću točkica na nebu, još malo kroz polunaoblaku, kukuc, sad me vidiš, sad me ne vidiš, i onda iza sebe ostavljam prepucavanja Grčke i Turske i Turske i Bugarske i Bugarske sa Makedonijom sa Srbijom sa Hrvatskom sa Mađarskom sa Slovenijom i njihovo sa Austrijom i bavarsko sa austrijskim i njemačko sa bavarskim (!) i tako do Calaisa pa dalje na sjever, i ostavljam iza sebe trapulu demokracije bez kontrole i limita, i licemjerje distance prema vlastitim vrijednostima domaćina, i ostavljam iza sebe, da se smanjuje i nestane pod mojim oblacima, gašenje željezara besramne politikante pokondirene beskičmenjake krezube medije upitnike uskličnike i svu ostalu interpunkciju i burze rada i statistike i mojposaodotkom i linktin i vocap i skajp i đezba, i kidam, kidam nebu pod oblake, nebu nad oblake, i letjet ću kroz dvije noći što dalje, to se kunem, i ne želim slušati o migrantima teroristima integracijama –cijama, -turama, -stima, i ne zanimaju me niti moje klaftre aplikacija za posao niti prihodi niti rashodi tokeni encovi pinovi passovi, ni šećeri ni masnoće ni tlakovi.  Tri tjedna izvoljevam, proletjevši dvije noći u avionu bez ijednog retrovizora, poput šišmiša visjeti glavom na dolje, da mi prosijede vlasi češkaju teta Tasmaniju i striček Antarktik u najboljem slučaju, i savršeno me boli nesavršeni kuki za erdogane putine merkele obame bandiće mandiće vučiće dodike melodike prodike. Odoh namigivati klokanima, pljeskati pingvinima, pjevati sa papigama; odoh voziti krivom stranom, odoh piti preskupo pivo uz besplatni roštilj, odoh se paziti zmija a ne ljudi, i dok opet uz servilnu aerodromsku najavu na nekom pribalkanskom jeziku ne banem u vlastitu zbilju, apsolutno me ništa drugo ne zanima. A i tada je dobro, što avioni nemaju retrovizore… (Patetika još jednog zatomljenog rikverca… )  Oznake: zimsko ljetovanje |
