Irelevantnost karadžića
|
Dok se mediji u Hrvatskoj, dijelom i u regiji, zagrijavaju za objavu presude radovanu karadžiću, ja se pitam – čemu. Čemu zapravo. Prvo, zaista je vrlo vjerojatno da se karadžić mogao tako dugo poslije rata u BiH slobodno kretati uz pristanak ili izričitu odluku SFOR-a, NATO-a i globalne politike daleko od vilajeta. Samim time, mi ovdje, svi - mi svugdje - ovdje, derogirani smo kao svjedoci, kao žrtve, kao zagovornici lustracija, vladavine prava, pomirenja, nastavka. (Na koncu, kad sam svog pretpostavljenog u jednoj međunarodnoj organizaciji svojedobnog značaja u Europi ukazao da nije zgodno da mi se ured nalazi tik do kancelarije „Ravnogorskog četničkog pokreta“, kratko mi je odgovorio da se radi o korektno registriranoj nevladinoj organizaciji; kraj priče. … ) Drugo, raja voli svoje Robine Hoodove. U salonskoj konverzaciji to nerado priznajemo, ali ipak volimo kad „naš“ nadmudruje sustav, izmiče bjelosvjetskim konstruktima. Nipošto ne mislim u isti koš ispisati imena sa „naše“ strane i „njihove“, ali, tako je. „Mi“ imamo svoje heroje i iza neke crte ne propitujemo njihove geneze, stvarne zasluge ali i stvarne odgovornosti; „oni“ imaju svoje. Pat pozicija. Istina, tko je što počeo kad, u ime čega, bitna je nama, svima nama, ali sa strane, skeptični svijet niti se više ima interesa baviti svima nama, niti je ikad do kraja bio siguran, tko je zapravo bio good guy, a tko ne, i je li se good guy u nekom trenu dijelom ugledao na svog paklenog protupola, dok, opet dok, međunarodna šapa nije tresnula o balkanski stol. Utoliko, osuda karadžića vjerojatnije će biti politikantski podstrek dijelu političara u Srbiji i Republici Srpskoj kao dijelu BiH. Svakako će, ako, samo produbiti ikakvu i svaku nepovezanost dvaju bosanskohercegovačkih entiteta, koji uglavnom koegzistiraju bez interakcija, kako institucionalnih, tako i privatnih. Međuentitetska prijateljstva ostaju rijetka; iznimno netko iz Federacije radi u Republici Srpskoj ili obratno; turistički interes je minoran, a novac i privreda svakako niti su poznavale naciju, niti poznaju danas. Ostaje dakle isto po BiH - interesna zajednica bez prepoznatljivog interesa, pravca, procesa i cilja, održavana groteskom dvadesetgodišnjeg Daytonskog mirovnog sporazuma. Svakako, i vjerojatno tim gore, uz osudu karadžića spast će dio pritiska i podsjećanja da još postoje latentni mali karadžići, da je Republika Srpska tvorevina, utočište i deklarirani dom karadžića i karadžičića, izmiješanih sa šutećim sugrađanima. Time se kreira dodatni motiv razlikovanja i distanciranja u Federaciji kao drugom, zasebnom entitetu države - ironično potvrđujući upravo istovjetan stav Republike Srpske da "nema skupa". S druge strane, oslobađajuća presuda, očito, niti može biti poruka pomirenja (niti je to intencija pravosuđa), niti ičime primiče Bosnu i Hercegovinu, činjenično „failing state“, deklarativno željenim eurointegracijama ili unutarnjem srastanju. Dapače, ovakav bi scenarij vjerojatno dodatno potakao radikalizaciju radikalnih u dijelu Federacije, jer bi u oslobađajućoj presudi vidjeli i motiv i aboliciju, a zasigurno bi dodatno otežao situaciju Bosanskih Hrvata kao najslabije nacionalne komponente u BiH i, moguće, podgrijalo politiku tzv. "trećeg entiteta", neprovedivog u bilokojem i svakom smislu. I na kraju… Kolikogod se usijali mediji danas popodne, duboko vjerujem da će u bilokojem slučaju ujesti vuk magare. (Drukčije će zvučati osvrti Pusićke, Grabarovićke, Šeparovića, karamarka et al, naravno.) Tko je koga izbjegavao, i dalje će; tko je kome išao, i dalje će. Gdje je što čije, tko smo mi a tko oni tamo - ostaje isto. Presuda karadžiću, ma koliko bila bitna upravo u aktualnom trenutku Europe i ma koliko novog materijala dala nadobudnim doktorantima društvenih znanosti, odavno se svela na politikantsku svrhu samoj sebi. Da nije tako, Bosna i Hercegovina, a uz nju i oko nje i Srbija i Hrvatska, odavno bi afirmativnije funkcionirale i posvetile se vlastitom napretku. Ovako, stavljajući karadžića ad acta (kao i šešelja, na koncu) valja brzo pronaći novu placebo – senzaciju… Narod čeka, novog vuka, novo magare ... Oznake: ratni zločin |
