Peglam. Si. Se.
|
Usred kakofonije o Kolindi koja ujutro mudruje sa kombajna, popodne lijepi pločice, noć provede sa ribarima a jutro u Teslinom muzeju, oduševljen vijestima kako će Njemačka morati objaviti informacije o NLO-ima i preispitujući svih „sedam znakova da vas vara“, spoznajem da su muški indoktrinirani. Jer, muški friziraju motore, aute, brodove, bicikle, pomalo i računala, pištolje i slične tehnikalije. Ali ljudi moji… Što je sa peglama? Koeficijent trenja, težište, ergonomija, boje, efekti (zamisli, poguraš, zvuk Lamborghinija, povučeš, huk retardera avionskog motora… ) Peglanje mrzim. Što je nelogično, jer planinarenje volim. Poveznica – brdo. Geološko, ili tekstilno. Jer, čemu poštenom čovjeku, mužu, Hrvatu, katoliku, čemugod, dvadeset i jedna majica (ne računajući osam „spavalica“, četiri „kerovodne“ i jesnu „za pranje aviona“), ako zadnja tri dana kriznih pregovora sa BP (Boljom Polovicom) provede u sve kiselije vonjajućoj košulji iz doba, kad je još imao stalni posao, a sve to s pogledom pucajućim na brdo; na brdo veša…?! I iako je taj isti pošteni lik mojim glasom čak zaprijetio psa šetati u odijelu i po zemlju za orhideje otići u košulji dugih rukava, ništa se ne desi. Dapače, BP slegne ramenima, ukaže na svoj posao i ujedno objavi polazak na liniji doma – mama. I što će taj lik; riječima geštaltovaca - ta žrtvica mazohistička… što ću JA... Otprilike točno na dvadeset i sedmu godišnjicu peglačke inicijacije, o kojoj rado trućkam sinekima i kćerima svojih platonski (pre)ostalih prijateljica riječima „čuj, ja sam sa 18 već … “ uhvatim se pegle. Jer je vrag odnio šalu i nemam što obući. Osim rolki. Kao educirani tehničar upućen u optimizaciju procesa i planiranje proizvodnje, točno promislim visinu daske, položaj, kut svjetla, brdo veša, mogućnosti odlaganja; minimalizaciju pokreta, sve. Iz uredno složenog brda nepopeglanog veša („da se ne gužva“) sloj po sloj izvadim sve-svoje-majice. I jedine kratke hlače. Posložim to nekim redom kasnijeg pospremanja u tugaljivo prazni ormar; pažljivo, paaaažljiiivooo vratim akuratno složeni neopeglani veš na drugu hrpu (da se ne gužva), i krenem. I iako educirani tehničar sa solidnim osnovnim poznavanjem potrošnje fluida, zblenem se, kako je brzo pegla ispuhala paru. I za kraj teatralno, gotovo patetično pljucnula nešto kamenca na crnu majicu. Tehnički osviješten, naravno neću dosipati vodu (destiliranu, kolegice, nebute me vlovile sa prstima u kupusu!) dok je pegla pod naponom. Izštekam; naspem; provjerim da je parket ostao suh i čep dobro uvrnut… Zazvoni mobitel, da, ne, ne, krivo, ništa. Okrenem peglu u radni položaj… Iz nje curi voda. Kao da piški dece deset. Po trapericama. Mojim. Omiljenim. Podignem peglu; prestane. Spustim, curi. Podignem. Odložim. Kuhinja, papir, brisanje poda. Pregovori sa psom da pusti papir. Unutrašnji glas progovara; kratki spoj, pregrijavanje, puknuta posudica za vodu… Pogled padne na utikač. Izštekano. Uštek. Pegla zagrgolji, otpuhne paru kao lokomotiva pred banovićkim rudnikom ugljena… Na vratima, ukaže se BP (Bolja Polovica). „Jooooj, suuupeeer, pa Ti peglaš! Hoćeš i moje popeglat'?“ (Kombiniram, za dvadeset majica trebalo mi je dva sata… njezinog je triput više… dakle još barem šest sati… Riskiram, riskiram minimalistički – „Ne.“ „A ja Tebi uvijek peglam…“ Umirim ju apsolutnim zicerom – „Puno pozdravi mamu!“) I dalje mislim da muški nisu spoznali potencijal friziranja pegli. Tipa, kombinirati mat SNB – lak, spuštenu stopu, kevlar-intarzije i mahagonij drške sa zvukom „short-shifta“ Aventadora u 3. i 4., skraćeni kabel za struju radi uštede mase … Naravno, liježem sa upitnikom, zašto u dobu letova na Mars nemamo handsfree pegle. Svakako, peglanje mrzim. P.S. Dragi muški, stol za peglanje genijalna je sprava za slaganje majica. da se ne grbite i da odmah imate neki omjer preslagivanja. Provjereno! Oznake: peglanje |
