Toaletni bris i pivski plop
|
Sve je to konfuzno. Posljednjeg Tita su nam dakle podmetnuli Rusi. Jer takvog zlotvora sami ne bismo iznjedrili, čak niti u krajevima poznatim po crkavanju tuđih kravica. Našeg pak Tita, o čijem se sprovodu još priča, mrknula je Jovanka sa opakim đeneralima. Taj je Tito, kakogod, utemeljio tamnicu naroda, kakvu nikad sami ne bismo, i koje se, makar idealizirane, prisjetimo. Istovremeno, mi smo se u tom pržunu prestrašnom pravili važni mašući pržunskim pasošima i prekograničnim devizama, dok sestre i braća u stvarnijem socijalizmu to nisu mogli. E, tu i takvu tamnicu opet nikad ne bismo mi sami zatrli. Ne, jaluši bijelosvjetski su nam ju. Jer da nisu. .. Onda nam je zatukana dijaspora instalirala Tuđmana, kojeg je onda nekako isti taj zapad, isti ti mistični Oni, htio i suditi i ukloniti. Jer mi sami – nikad ne bismo. (Kao što sami vjerijatno ne bismo uveli hidroavionske linije između Europe i Dalmacije, niti bismo tako skoro ukinuli stočnu pijacu na Zrinjevcu i izgradili dobar dio Zagreba. Niti bismo odlučno ne lajkali neki tamo ustanak nekog tamo obespravljenog narodića neke trećerazredne zemljice.) Naravno, poslije Titeka i Tuteka, ove sad komunjare su nam instalirali Oni, opet masoni, zapad, Srbi. Ali, naravno, jer su ove sad komunjare reformirane, imamo nezaposlenih, koliko je tada bilo tvorničkih dimnjaka sa pripadnim crnilom. Potonjih više nema, a toga tada nije bilo. Ali imamo Hrvatsku. Prepunu eko proizvodnje i seoskog turizma po ladicama. A tu su nam bezdimnjačnu i kvalitetno nezaposlenu Hrvatsku opet Oni ugurali u Uniju. Kako bi izmuzli i pokrali sve, što mi sami nikad ne bismo. Iskoristili. Ali eto, gdje mi kukamo da ničega nema, Oni još nalaze, cijede, ruju, odvoze. Dokazuju da se ne krade, gdje nema. Mi, betežni u nepoučivosti, gledamo Ih, slinocurno iz čvalja poluzatvorenih. U stoljeću sedmom, mi bismo ih k'o Rz Brzotrz pomlatili sjekirama, vebetoljagama, oklopnim kenjcima, nevidljivim prdežima. Ali otada su nas kojekakvi Oni civilizirali, valjda, pa im se prepuštamo u povjerenju. („Sam Ti mene siluj, Štef, sam daj, ima Boga i pravice...!“) U behasanskom komšiluku i komšivodi, ista stvar. I njima su Rusi instalirali Tita Reloaded, pa ga je prestravljeni Zapad koknuo, pa sve i svašta, Zapad rasturio, Zapad isplanirao, Zapad isfinancirao, istome pas mater, žubori prijepodnevima ispred birceva, prekidano periodičnim plopkanjem boca piva. I onda su sad nedavno prvo opet Oni isfabricirali narodne nemire i palež Čaršijataga. Te su Oni doveli novu vlast (osim u nepokorivoj ali i netraženoj Posavini). Koju sad opet Oni žele zamijeniti, pod pritiskom Njih. I taman bi Oni i uspjeli, korijenito uzdrmati eteričnu Beiherc, da nisu, e da nisu, Oni opet udarili; ovaj put po nasipima. Koji su uglavnom navodno mahom pucali zbog diverzija, živih i mrtvih ronioca „sa druge obale“, nemarnih trgovaca iskopanim željezom, pohlepnih šljunkovadaca. Uz svakog, čula se barem po jedna eksplozija, uz pozadinsko plopkanje boca pive u gledalištu, koje uvijek sve vidi, ali nikad ništa ne spriječi. A jer je sve to konfuzno i jer naravno nitko nije lud, sam na sebe dići ruku, ustati neobrisan sa toaleta ili ne razmišljati o putanji divljih svinja i boljem sutra, mi se gledamo. U čudu. Skeptično. Malodušno. I tako je uvijek bilo, i uvijek će biti, dok Oni ne odriješe kesu, poprave stvar, prestanu se miješati i krasti naše, i uopće nam pomognu i odhebu što dalje. Da im pas mater. Profiterskojalušnu.  Oznake: naša posla |
