Zašto ne vjerujem mrtvoj djeci
|
Divnokrasno. Imajući smarfone i ajfone i jutjube i hišiitšitove, zgrozimo se nad slikom mrtvog trogodišnjaka na plaži. Jer, brojke o emigrantima su suhoparne; jebigakajćeš, politika, ne bi se štel mešat. I tko ga zna, kaj oni očeju; ni to tek tak. Ali mrtvi trogodišnjak… Naravno, da je dite Kerumovo, Severinino, Milanovićevo, Mamićevih – barem lice djeteta ne bi bilo prepoznatljivo; redakcije bi se pobrinule. Ovako, neko tamo smećence sumnjivog porijekla, koje sigurno ima pet braće i osam trudnih sestara i stričeve pune eksploziva i obveznica i Goldmana i Saksa… Već bi presicu sa rotirkama održao i ha en de i ombudsmanka i emnesti, kako bi se zaštitila prava djeteta, barem dignitet čegagod. No, nije dite Sevke i Keruma… Who the hell cares, osim… Nas. Nas, po foteljama, po poslovima koje ne volimo ili bez posla kojeg želimo; nas po bircevima, po plažama, po besprizornim terminalima kojekakvim, po kolonama lučkobajakovskim. Te suzu pustimo, lajk stisnemo, siroče malo, tri godinice, mrtvo malo emigrantče… Na cukerherclih, sunce malo… Naravno, emigranti, odrasli, to mi ne želimo blizu; to teroristi, lezilebovići, to minareti, to od tamo negdje, kegod, tamo daleko. Vrit i vragmater, kaj, nafta, Ameri, dajte najte, no… Nije za vjerovat', kaj misliš, ostaneju nam tu, zemeju nam posel, napumpaju nam kćeri… I sutra, di smo? Vas ja pitam?! E, ali to maleno, te tri godinice, kao zaspalo… To bumo lajkali, jer mi imamo srce, mi smo katoliki, treba se borit. Lajkamo imenom i prezimenom; pravi dečki, prave puce, ko, ke, baš im bumo pokazali! Kasnije večeras ćemo otvorit pivicu, tekma je, repka je, i sutra je novi dan. Kajćeš. I tog novog dana, države i unije, čiji smo susjedi, partneri, uguzci ili isprdci /pravopiše, oprosti mi na nesigurnosti/ isto štancat će i prodavati oružje. Za vlastiti profit, radna mjesta, socijalne standarde ubijat će negdje drugdje, iza horizonta, pustit će nam Big Brothera i Mijenjam ženu. Njihovim političarima naši će razmotavat crvene tepihe i soptati o potencijalima ekopoljoprivrede i plinskog tranzita. U idućoj vijesti, tog dana bez slike curenja fekalija iz zavarenog kamiona i bez gro plana mrtvog djeteta na ol inkluziv plaži, sumnjivi će zmazanci, beskućnici i besperspektivci nahrupit će na naše granice, unerediti naše parkove, bauljati našim cestama i prugama. Kako bi se domogli zemalja, koje su se naprodavale dovoljno oružja da im mogu pružiti smještaj do protjerivanja, ili neki novi početak štokholmskog sindromluka. I to bumo isto lajkali, kad netko napiše. Istina, fakat, tak' je. Bumo lajkali, ne?! Ali… Imamo li mi veze sa svim tim? Koja je veza? Pristajemo li na politiku (sa umanjenim fontom početnog slova) podrške tim istim odredišnim zemljama, čija gramzivost u startu tjera na bijeg tisuće ljudi iz, zapravo – susjedstva? Što činimo protiv toga? Koliko smo, makar, starih traperica i odloženih košulja spakirali za obitelj mrtvog trogodišnjaka? Jesmo li se pitali, tko će ga sahraniti, kako? Nismo li dio tog svijeta? Jesmo li sigurni, da za deset godina, za dvadeset, neće netko sliku našeg djeteta kraj neke pruge, ceste, šitfona ili kakapa postati na portal i izazvati lajkshitstorm, iz foteljica, iz klimatiziranih ureda, tamo daleko, tu blizu? … a moglo bi nam se i ponoviti… Divnokrasno. Ne vjerujem mrtvoj djeci. Jer, naš lajk ih ne vraća. Naš lajk niti jednom emigrantu ne gasi žeđ, ne daje dodatnu nadu, ne skraćuje put kroz draču i blato. Slike mrtve djece ne dopiru do trgovaca oružjem, osim za novi reklamni spot o učinkovitosti proizvoda odličnog omjera cijene i kvalitete, sa produženim jamstvom i popustom na vjernost. Volio bih, u ime mrtve djece, vjerovati svima nama. Ali… Oznake: Migranti |
