U potrazi za izgubljenim gruntom
Stari se vratio sa planom. Tri noći bi u maloj sobi oštrio udice, crvenim lakom frizirao varalice, namotavao najlone, podmazivao role. Po navici. Par dana ranije, počeo bi bilježiti vodostaje, čitane na radiju. Kupa Karlovac, 225. 2-2-5. Una tu-i-tu, toliko i toliko, to-li-ko i to-li-ko. Pratio bi prognozu vremena, naravno. Jer, kako je lopta okrugla, tako je sa ribama. Grizu ili ne; ovisno o vremenu. Po navici, ustao bi oko tri ujutro, odslušao vijesti Radio Albanije, navukao ribičke čizme do struka, preko košulje obukao stari sako iz doba prijevremnog umirovljenja, nabacio ruksak sa opremom i futrolu sa nekoliko štapova za pecanje i nezaobilaznom dugom motkom sa vlastoručno kovanom oštricom „protiv vukova i medvjeda“ i zaputio se ususret posljednjem noćnom busu. Tako bi išao u ribolov; po navici. Vraćao bi se preznojen, blatnjav, čupav. Ponekad zaista sa solidnim ulovom; ponekad sa ulovom, ali psujući što je izgubio najbolju varalicu, onu vlastoručno rađenu od Fićine kromirane karambolke, a ponekad i samo bez pokoje varalice. Ovaj put, vratio se - sa planom. Dok je gorljivo pričao, staroj su jedna po jedna pucale kapilare u jednom po jednom oku. Čim kupi zemljište, pojasnio je stari, on i ona će polagati vozački, pa će on kupiti Passata, pa ćemo svi skupa vikendima ići na grunt, graditi vikendicu u prirodi, blizu rijeke, i uživati daleko od smoga i sivila Zagreba sedamdesetih. Bit ćemo hepi femili. Stara se u suzama pokupila, nastaviti sa honorarnim dodatnim poslom; stari je napravio bevandu i zadovoljno i blatnjavo sjeo pred crnobijeli televizor gledati vijesti. U ruksaku, nešto se trznulo. Grunt je stari kupio krvavo nakuckanim honorarima moje stare, jer je njegova penzijica taman doticala do desetog u mjesecu, dokad bi sa Dolca navukljao kile i kile voća, povrća i mesa „jer je odlične kvalitete“. Oko petnaestog u mjesecu, dio bi već letio u smeće, a ćaća bi me pitao da mu posudim džeparac, kojeg mi je izdašno dao nešto prije. Vratit će mi sa kamatom, govorio bi (i zaista, Specijalku sam nakamatario od rođenog oca). Stara bi u pet kljusala na posao, vraćala se crknuta oko tri i nastavljala tipkati do u noć. Stari je, dakle, kupio grunt. Tada nekad, kupio je i veliki hladnjak, kako se kvalitetna roba sa Dolca ne bi bacala. Hladnjak je, inače, postao zadnji čavao u lijesu braka mojih roditelja… Baš kako to besmisleni povodi budu. Za vozačku se nije nikad imalo; niti za jednu. Stari je aute smatrao grobovima na kotačima, svakako, pa je već polunebitno, što je maštao o Passatu. Tu je bio ZET; ja bih se ispovraćao već do Velike Gorice; tamo bi u pregrijani lokalni bus ušle preznojene babe sa kantama od mlijeka, muški bi pušili, cestičak bi postajao sve uži i krivudaviji, i nepuni sat kasnije, stari bi me potpuno zapovraćanog, u hladnom znoju, iznio iz busa, zaštogod bijesno pogledao moju zanijemilu majku, uprtio i mene i torbetine piknik – kerefeka i oštrim korakom partizanskog kurira zapucao niz prašnjavi put, par kilometara do velikog grunta na zelenim obroncima uz rijeku, da na par sati budemo hepi femili. Sadeći tanke grančice buduće živice, stari bi mojoj onijemljenoj majci (otuda „Njemica“ valjda) pojašnjavao, kuda će ići temelji; cigla ne bilokakva; ovoono; grunt je svakako toliko velik, da ne bi neka budala blizu gradila i uznemiravala… Kuću naravno nećemo graditi ispod žice dalekovoda; i budale znaju za elektromagnetsko zračenje... Mislim da smo tako na gruntu bili tri puta. Svaki put, priča bi se racionalizirala… OK, ne cigla, blokete siporeksa. OK, ne siporeks, postoje te neke TIBO – kućice, zapravo stambeni kontejner… To sa nekim krovićem… OK, bez krovića… Genijalna ideja mog ćaće, da je dovoljna i kamp – kućica (naravno ne najmanja) otklizila je niz obronak grunta, gurnuta maminim pitanjem, čime bi on to dovukao kućicu. Iznimno diplomatično i posve suprotno uobičajenoj direktnosti, nije pitala, čime misli kupiti kamp – kućicu. Posljednju u nizu win – win ideja mog starog potpuno sam podržao. Stari autobus. Bio sam u dobi, kad je klincu bilo zanimljivo, motati volan neke ishrđane kante… Tridesetak godina kasnije, po papirima grunta, raspitivao sam se kod mještana, gdje je točno moj grunt. Nešto kasnije, pronašao sam ga. Po dobroj tradiciji tog kraja, nakon djedove smrti, sin je ubio nekoga, snaha je otišla, ili je ona nekog ubila, uglavnom, u selu jednog prezimena i jedne ulice sve je bilo nekako isto. Mog starog sjetili su se po čizmama do kukova usred ljeta i po protumedvjednoj nožotoljagi. Grunt je bio sličan onome iz mog sjećanja; gotovo lijep (ili je to bilo moje sjećanje na oca); bez direktnog kolnog prilaza, pomalo zarastao. Okolne vikendice bile su uglavnom srušene ili izgorjele. Tamo negdje iza brijega, iza srušenog mosta, bili su četnici. Bio je rat. (Možda jer je pravovremeno slušao Radio Albaniju prije, stari dalekovidno nije gradio na gruntu. Jer sad bi bilo srušeno... ) Opet su godine prolazile; loše vrijeme za prodaju grunta u selu punom gruntova, iza sedam brda i sto Strabagovih zavoja… Do nekidan… Po papirima grunta, raspitivao sam se kod mještana, gdje je točno moj grunt. Nešto kasnije, pronašao sam ga. Potomak potomka starog gazde, u tjednom obilasku stare majke, pojasnio mi je, kako više ne moram „kroz njegovo“; mještani su napravili put kraj mog grunta… Proveo me kroz draču do šumarka i neodređeno mahnuo rukom… „Evo, to je vaše… Ali da se to srediti… “ Ožujskovodenastih očiju entuzijastično je pričao o nekom stroju, koji zađe u šumu i sve sasjecka za pola dana… Malo iza nas, jedan od njegovih pasa seksao je našeg pekinezera. (Umemorirao sam koordinate grunta u navigaciju, za idući dolazak … ) U povratku, šutio sam, svojim lijesom na kotačima jedva izbjegavši lokalni autobus iz suprotnog pravca nasred jednog u nizu oštrih zavoja. Smišljao sam tekst majci… Dobra vijest, nitko nije sagradio kuću na divlje. Druga dobra vijest, imamo i put sad. Treća, imamo i šumu… Da joj pojasnim, da sam od doma tu za sat, a na moru za sat i pol… Stari je zaista imao plan… Oznake: grunt |