Kako Rvackoj ni kuki nije pomogao - Jelo Žužinek za predsjednicu!
|
Mile moje i mili, koji bez pedeset nijansi njive šljive pive ne biste znali, čemu služi intimni šampon, evo meni je svanulo ovih dana. U vječnoj igri Feniksa i pepela, trenutno imamo Kolindu. I Vučić je došao na Kolindu. I Bandić, i Cetinski i Celzijus et al. Točno mogu zamisliti domunđavanja, ne znam, Pupovca i kosovskog premijera – je li, jel' ideš ti na Kolindu sutra…? (as in, ići na Beyonce...) Možda bi fora bilo da krene neka turneja po regiji, Inaugurancija Road Show… Augurnem ja, augurneš ti… auguri, svi mi… Ili, ili, teve šou, sad su popularni; tipa, mlade nade za inauguracijske kandidate, ili barem za uzvanike, pa neko pripetavanje, moraju pjevat, pa kuhat, pa trčat na sto metara i na koncu završe u rimejku Kviskoteke. Pobjednik je idući inaugurator. Ili -ica. I nije me toliko nasmiješila teta Gojan niti genijalno potrefitom paralelom reza kose i pada revera, niti izjavom poslije emisije, kako haerte debelo vodi u kvoti gledanosti prijenosne emisije... Ruku na srce, u doba bežične komunikacije, ja živim za dan, kad ćemo nahrupiti sa karticama i čekovima kupiti prvi virtualni televizor, pa onda svake nedjelje uz kokice i pelinkovac drmati po teve inauguracijama, uz periodično telešopanje. Posebno će to rasteretiti muščad sa usisavačima, jer pedeset nijansi sive prašine, znamo, skuplja se posebno u prorezima televizorčadi, iako naše bezrepe sugrađanke smatraju da imaju argument, kad vele da one usisaju stan za petnaest minuta, dok vama, tutlje muške, dva dana kasnije treba dva sata… Nego ne, sve to, ne. Nasmiješila me teta Gojan izjavom, kako eto napokon imamo ženu za predsjednikicu, okej, s time sam okej, ali – kako je napokon došlo vrijeme suptilne ženske inteligencije. Pa, dragi moj Mesiću, poštovani Josipoviću, đabe vam; vaše je predsjednikovanje bilo nemušto, muški oklagijsko. Đabe; zato nije uspjela ni bajka o mangeu iz doba Gadafija, niti ona o glazboljubno šengajstovskom profesoru, koji će ErnamHa kantapultirati u bolje sutra i prije nego Švicarci od Udbine naprave Cape Carneval i krenu probno lansirati ličke krumpire na mjesec. Kruuumpiiiraaa, zeeeljaaa… Imamo Špejsprogram! Imamo predsjednicu! Snjeguljicu! Crvenkapicu! Dakle, sirovu, neotesanu mušku inteligenciju predsjedničku napokon je zamijenila tankoćutna ženska predsjednički…či… na. Ista. Ta će zamjena, taj će zaokret sa kukija na pipicu biti prevaga. Sa spejs centra Udbina, mi ćemo se sa Kokolindom lansirat' u blagostanje; ništa povratna karta... I kad - hvatajući se za praznu čašu - svojim očima slušaš, kako bez cenzure i leta u smeće idu u televizoru prilozi sa štrkljavim bakicama u ofucanim bundama, kako će nam sad procvasti med i mlijeko, jer imamo ženu za predsjednikaicu, pomisliš – kao u prvom predgrču orgazma preuranjeno izdajničkog – da je to sad bilo to; da nema dalje i gore ne može. Uželiš se divnih starih dana cenzure, kad je osim politopasnog u koš išlo i glupo. A oni onda još nemilo serviraju koso R, u crnoj bundi, ili bundcu, kako se isto povodom inguracije žali na seksizam, jer da su njoj eto rekli da je samohrana majka. trept. Ne znam; možda joj je Ćesić ili Đodan trebao tepati da je okolojebač. Pa kao da nije. Samohrana majka, mislim. Pazi seksizma. Tramvajcu reć' da je tramvajac. B.a.B.i da je - baba. Untijavla, al smo tankoćutni postali… (Posavke i Posavci bi dometnuli – pi'ke ti!?) I to bi onda maltene zaista moglo biti sve, i lajts aut i laku noć, Hrvatska … No – ne. Jer uslijedi cijela tirada, okrunjena tetom iz B.a.B.e., kako je zaista dosta tog seksizma predsjedničkog i te tiranije, i da je fakat, al fakat prioritet u Saboru trebala biti poravnilovka i ađenderizacija relevantnih pojmova i pojmica, kako niti jedna riječ ili riječac više ne bi bio tumačen kao rodno ili rodnično određujućai. Meni svane. Tolike godine mraka! Eto dakle, zašto nam nije dalo naprijed... Zamišljam Antičevićku (inače više ne, ali evo sad, prigodno i namjenski, samo jednom), kako u sabornici zbori o koncesiji ili koncesijcu za autoceste ili autocestce, nakon čega gasi mikrofon ili mikrofonicu i guzom ili guuuzom sjeda na stolac ili stolicu. To su bitne stvari; u pravu je B.a.B.a. Jer da smo to riješili, trećespolstvo bi procvalo, poput spomenutih meda i mlijeka. Sijerković bi pričao o prodoru ili prodoruši anticiklonca ili anticiklone; sve bi se produžilo zbog povećanja broja riječi, porasla bi potreba za novinskom tintom, papirom, praktikantima, buknula bi nova radna mjesta; krenuo bi i izvoz. Mogli bismo i Merkelici an pari pojasniti, kako se uz član „der“ ima dopisivati „die“, a uz „die“ obavezno i „der“. Ova bi od oduševljen ja porasla, izdužila se, postala Naomi Campbel odmah ob naše visprenosti. Odlučila bi, na iduće inauguravanje sigurno doći. A tek Thai turizam. Zvanične ladyboy delegacije, razmjena iskustava, best practices, video industrija, ovoono. Runjave babe u vlastitom sosu uz Jadransku magistralu morale bi na kartoline pisati „Cimer i cimerice fraj i frajerice“, naravno i na tajlandskom. (Naravno, poreze i porezice ... ah...) No, dotad, zaključili smo dakle, ni ku'ac nas neće spasiti… A hoće li predsjednička ... nekad pojesti svoj govor i završno promumljati „Fuck, it's a man's world after all!“ – vidjet će, tko ostane do svjetlogasja … Nakon što mi je bezrepa dušica opet mrknula brijač, nema mi druge, nego uzet' njezin EpiLady pa na brijanje… O, svijete. Svijetice. Točka. Točak. Jelo Ž. Oznake: gender |
