Prekršaj i paradajz
Policijska postaja. Tražim zapovjednika. Lik, koji unatoč istanjujućoj čačkalici u kutu ustiju izgleda kao da je progutao gajbu pive skupa sa gajbom, telefonira; „tu je neki, oće tebi… aha. …aha-a.“ Meni: „Pa što hoćete od zapovjednika?“ „Da mi pojasni razlog kazne za prometni prekršaj.“ „Daj 'vamo to...“ (žvače čačkalicu). „Pa to je za prometni prekršaj!“ „Da, ali za koji točno?“ „Aaa… to moraš zapovjedniku…“ /šutke ga puštam da izvrti film dovoljan broj puta.“ „ aaaAA!… gor'…“, pokaza licem sa čačkalicom. „Rekli su mi da ste već jutros dolazili. Izvolite…?“ Zamolim ga pojašnjenje kazne za nepropisno parkiranje, smatrajući da sam parkirao na označenom mjestu, uz sve ostale regule. „…znao sam ja da'š doć'… onda se obrati curi u uniformi, koja jede nešto iz ambalaže istovjetne ambalažama razbacanim oko koša na hodniku. „Razguli, kolegice, trebam prostor…! A Ti sjedi tu, gospodine.“ ... Upire prstom u ekran. „Vidi, ovdje!“ „Ne vidim ekran odavde, okrenut je od mene.“ … Čita mi odredbu trijumfalnim glasom. „U redu“, pojasnim. „To je zakonska odredba. Ali mislim da nisam parkirao suprotno toj odredbi.“ Ramena mu padaju usklađeno sa zakretanjem glave. Prvi put me zbilja percipira. „Šta Ti misliš, da ja Tebe šikaniram?“ „Ne“, smješkam se, „nikako; to bi samo nekome bolesnom palo na pamet. Samo molim pojašnjenje, zašto da platim kaznu za nepostojeći prekršaj.“ „Vidiš Ti ovo; tu piše, tko parkira tri do pet metara…“ „Aha. Sad mi je jasno. Ali je li tri ili pet metara?“ „Jel' Ti mene zajebavaš, ... ?!“ /dometne prezime u tečnom vokativu, bez stanke za razmišljanje/ „Ne. Ali koja je udaljenost mjerodavna, tri metra ili pet, i, molim, koliko sam bio točno udaljen od referentne točke? Usput, na istom mjestu sad je parkiran terenac, Mercedes AMG, bez kazne.“ „aaa, čekao sam ja tebe, sad sam išao izvidjeti još jednom! To je od umirovljenog kolege …“ … … „Vidi“, veli, „eto kakvi su nama zakoni. Ja Tebi dao kaznu, ali ako sad potpišeš krivicu, 50% popusta, i gotovi smo…“ „Meni se ne radi o iznosu, nego ne želim biti reketaren bez veze. Imate djecu na skuterima, babe na neosvijetljenim biciklima, neosvijetlene traktore; pa vašim patrolnim autima svjetla ne rade! A mene kažnjavate, umjesto da me upozorite, ako već mislite da ima osnove!“ ... „Ti si, vidim, stranac.“ „Da.“ „Pa kako da Ti sad upišem JMBG?“ „Državljanstvo, po kojem ovdje imam dozvolu boravka, ne poznaje JMBG. Ne znam. Voljan sam sad i ovdje priznati krivicu i platiti.“ … „Berlin, veliš… /tajac/ … išao sam ja kao dijete u Berlin. Otac mi tamo radio. Jebiga, treba se snalazit'. Evo ja sad radim s' plastenic'ma, znaš što su plasten'ci, ono, paradajz, salata, paprika…“ … „I,kako ćemo sad“, pita. „Izdiktirat ću Vam svoj bivši JMBG, hrvatski.“ „Zajebavaš me!“ „Nikako. Ali inače, kako ćemo sad?“, pitam. "... aj... pa da platiš dolje, kod dežurnog..." Glasom dobrostivosti poput "ali ni to nije sve", rezonira: "Nego, (moje prezime, vokativ), ne bi Ti smio sa našom boravišnom imati vozačku druge zemlje!" - tu trijumfalno ušuti. "Točno", rekoh. "Moja matična država ne dopušta ni da sa stranom vozačkom vozim auto njezinih oznaka." "E, to mene ne zanima!" "U pravu ste; zakoni nisu usklađeni, ali su oprečni. Koji zakon bih po Vama trebao kršiti?" … „Eto, ako 'oš, samo pitaj u selu; ako trebate paradajza… I 'de otiđi tamo ravnatelju, to da nam na autima svjetla ne rade; mi mu stalno, al' mi tu ne možemo ništa … “ /... negdje u regiji ... / Oznake: parkiranje, policija, povrće |