Carpe Diem
|
Da će se situacija oteti ionako klimavoj i kompromitiranoj kontroli, shvatio je u trenutku neodredivog trajanja, u kojem je u posljednjem grču pritisnuo kukove posred njezinog krupnog gluteusa, poluraširenog i sjajnog od masažnog ulja u prvom suncu zore, spuštajući zadihani torzo na njezina znojna leđa u sladostrasti, kako je pomislio, orgastičnog hropca zrele žene, kojeg je pri kraju spomenutog trenutka zamijenila njegova spoznaja kako je u tajcu potrbuške, otvorenih očiju klonula na poluslomljeni stari trosjed, ne dišući. Nekoliko očajničkih radnji kasnije – a one su uključivale dozivanje, umjetno disanje, masažu srca, pokušaj pospremanja nepospremljive sobe (osvijestivši nered naglo nestalom predkoitalnom izmaglicom, posebno se posvetio poderanog odjeći, koju policija ne bi nužno pripisala razigranim psima) i oblačenje vrlo gojaznog, još toplog ženskog leša – drhtavim je prstima ukucao broj hitne pomoći, pripremajući se na pravljenje blesavim, kako je ona, eto, jednostavno klonula, dok su kolegijalno čavrljali za stolom. Veliki psi, koji su scenu promatrali izvana, kroz muzgav niski prozor s pogledom na nakrivljenu ogradu, lajući gromoglasno na dolazak hitne pomoći i prvih znatiželjnika, uskoro su, ustrijeljeni od strane policije nakon što su napali mrtvozornika, ležali u blatu dvorišta. Naravno, ta dva bića posve su izgubila na značaju, kad je krim – inspektor pojasnio kako mu moraju uzeti uzorak DNA, kako bi isključili seksualni zločin koji je doveo do nasilne smrti. (Supruga ga je davno poučila da policija nije prijatelj i da sa njima bez odvjetnika ne razgovara.) Da je za mjesto radnje poratnog Pribalkanja na autu pred kućom imao uočljive koliko i nepopularne tablice susjedne države usred jednog od nebrojenih iskrenja na razini politikantske kvazidiplomacije, spomenom DNA i utvrđivanja snošaja postalo je relativno nebitno. Dva lika fizionomije nosača leševa iznijeli su ju, prekrivenu dekom, uskladivši pogled prema njemu sa procijeđenim „ujebote, jes' teška“. Ranije tog jutra, vozeći autocestom na dosadni sastanak sa predstavnicima osiguravajućeg zavoda, naslutio je da će dan donijeti nešto uznemirujuće; trebalo se odavno razdaniti a auto je sjekao mrkli mrak; nakon par minuta, uhvatila ga je panika pred mišlju, da će tako nekako sigurno početi kataklizma planete; jednostavno neće svanuti. „Carpe Diem“, pomisli i skrene ka zaseoku… Inspektor je šutke pokazao ka vratima – „Ajmo, smjena mi završava!“ Oznake: krivo skretanje, infarkt |
