Pletena užad, mantra niotkud i nadilazak sebe
|
Usred godišnjeg odmora, usred brda nad morem, usred seoceta bez interneta, bez birtije, bez ičega osim crkve i tranzitne ceste; usred ugode nemišljenja, ćutnje, mirisa kiše i kamena, večernjeg glasanja jelena oko kuće… Usred svega toga, proglas vrckaste Prvozakonite odjeknuo je poput šamara. Ima iznenađenje, rekla je. Propadajući kroz sve slojeve usrednosti kao kroz trenutak buđenja, dočekao sam se na umirujuću spoznaju kako sve Tupperware – artikle već ima. Dakle, to nije. Ne; neće mi reći, ali dopast će mi se. Jedino, par sati autom… A meni em mrsko, em me kopka.Više mi mrsko, nego što me kopka, ali – kako odbiti tu djetinju ekstazu Prvozakonite, a ne izazvati lavinu durenja i razočaranja i „ti uvijek“, „ti nikad“ i „znala sam“…  Cesta za Torino prolazi krajolikom sličnom Gorskom Kotaru i Lici, slijede ravnice; prije nego skrenemo ka Zapadu i Francuskoj stajemo na benzinsku. Automatska; osoblja nema. Pokraj nas zaustavljaju se dva bijela Maseratija sa tvorničkim oznakama; izlaze dva ušminkana lika. Nonšalantno čitam talijansko uputstvo za korištenje pumpe, baleći decentno u pravcu auta mojih snova. Nonšalantno primijetim, kako automat odbija jednu karticu. Pa drugu. Odlučujem biti nonšalantniji od nonšalantnog automata, potiskujući muški nalet muške kletve u pravcu Prvozakonite i njezinih tupavih iznenađenja. Guram novčanicu u prorez za novčanice. Automat niti da zahvali, niti da išta učini. Dvojica šminkera prilaze („E?! DIESEL??“), potvrđuju da sam sve ispravno odradio, žale što mi je automat pojeo novac i sjedaju u svoje aute. Maseratiji grgoljavo izlaze u promet Torina, naježen zvukom, gledam jednim okom za njima, drugom na kurvinjski automat. Hajde, stići ćemo do iduće benzinske, veli Prvozakonita, pljujući moje tri položene matematike strojarskog faksa i ponešto lošeg predosjećaja. Kad obožavaš letenje, mrziš svaku poštenu skelu i ljestve silosa, a na tjelesnom nisi nikad uspio niti stati na gredu, tvoj je visinomjer nekako specifičan, i to znaš… To je iznenađenje, veli Prvozakonita u Claviereu, odmah iza Sestrierea, uz samo francusku granicu. Viseći most! Mila majko što mi je ovo trebalo je li ona normalna hajde pogledat ću nema šanse toliki put prošli mislila je dobro ma nema šanse „Hm, sad se i ja pitam…“ reče; gledam te smeđe djetinje oči tu užad to sivo nebo to ljuljanje ta usk gazišta ma nema šanse pomislim „Ništa; tu smo, idemo!“, čujem se reći. Nekakav sado-mazo – pojas oko struka i među nogama, dva velika karabinera na dva sigurnosna užeta; „Važno je da kod prebacivanja na iduću sajlu uvijek jednim užetom ostanete osigurani na prethodnoj; nemate gdje fulati, sretno“, nonšalantno pojasni mladić i nestade iz kadra.    Prvozakonita u neponovljivoj lakoći bivanja skakuće visećim mostom. Progutavši sve knedle ikad, silim lijevu nogu da prevali put do prvog gazišta. Sad bih trebao pomaknuti desnu ruku prema naprijed na ogradi. Desna noga, nikad teža, vuče se naprijed, zapinje između dva gazišta. Šake se grče oko užeta ograde, nogom pipam razmak, stajem na gazište. Prvozakonita je nasred mosta i lagano ga ljulja, vrišteći svoju ekstazu na ničim izazvanom engleskom. Ja stojim okamenjen. Okamenjen toliko da znam da naprijed ne mogu, a natrag ne mogu. Umrijet ću tu, sad i tu. Ona je to i htjela. Užad je višeslojna, hladno vučena, visokog koeficijenta sigurnosti. Imam duplo osiguranje karabinerima. Možda bih svakako trebao skočiti. Ma ne. Gazišta su postavljena na jednakim razmacima; moram samo uskladiti kretnje… Hrabro podižem lijevu nogu za idućih tridesetak centometara. Pusti, desna ruko; pusti i prebaci se malo naprijed… taaako…. Hajde, lijeva nogo… Eins… Zwo…. Eins… Zwo…. Govno se počinje ljuljati. Sigurnosna sajla me vuče u stranu. Moram prebaciti karabiner preko poprečne veze posta… Hvatam u prazno, gore iza sebe. Ne mogu ga otvoriti; zabijam zube u znanje o izgledu i funkcioniranju karabinera; otvaram ga, prebacujem naprijed…. Taako…. Sad još drugi…. …. …. OK. Lijeva nogo, pomakni se… Eins, …. Zwo… Osjećanu vječnost kasnije, stojim na drvenoj platformici i mantram, uspio sam, uspio sam… Pogled zečji, niušto. Samo olakšanje. Prvozakonita nešto priča, onda me osvijesti – „Super, krenulo te, idemo dalje!“ DALJE??? Prvozakonita nikad ne laže, a da bih ja to skužio. I zbilja, pogled puca na klisuru, nad kojom je razvučen nastavak visećeg mosta, poput paukovih niti. Jedan, drugi, treći… Srce se pretvara u grlo se pretvara u želudac se pretvara u srce, gubim tekst u glavi; lijeva nogo, pomakni se…. Desna šako, pusti…. Eins, … zwo… Gazišta vise udesno, sigurnosno uže me ritmično lupka po licu. Pada mi na pamet Costner u „Poštaru“; otkud samo taj lik, taj film. Mantram, ja sam poštar u zabiti; ja oduvijek svaki dan ovuda idem, dijeleći poštu; dan kao svaki drugi, ovo je moj posao…. Lijeva noga…. Eins, zwo… Ja sam poštar, sve ok… Govno se opet zaljulja, pokušavam ga umiriti pokretima tijela. Dovraga sve, pa ne gledam nikamo…. Stajem, duboko dišem… Koji pogled! Koja priroda! Svjež vjetar nosi huk potoka u dubini i miris kišne fronte, koju vidimo na stotinjak metara dalje od nas. Nestajem u beznačajnosti veličanstvene prirode, takve samo iz zraka, sa visine. … Eins… … zwo…     Ukupna dužina mostova je nešto preko 450 metara. Mojom tehnikom preživljavanja, sat i pol. Nakon najgenijalnijih sat i pol u dugo godina mog života, preko ruba pivske krigle gledam dječji pogled Prvozakonite. Sunce taman zalazi među brda prema Francuskoj. Malo kasnije, sjedamo u auto; povratak u selo usred brda nad morem, bez interneta, bez birtije, bez ičega osim crkve i tranzitne ceste; usred ugode nemišljenja, ćutnje, mirisa kiše i kamena, večernjeg glasanja jelena oko kuće… Nadišao sam sebe. Nakon dugo vremena. Vrlo dugo. Oznake: tibetanski most, Claviere, putovanje |
