Turci pred Bečom
|
Negdje sam pročitao, navečer, najkasnije poslije drugog pića, najbolje je pogasiti telekomunikacije; ne pisati sms-ove, mailove, poruke. Jer, podignut alkoholnim parama, ego zapleše sa hormonima, pa se i srednjak osokoli, tračati um. Sjećam se da sam se nekoliko puta uvjerio u istinitost savjeta, i sjećam se da sam ga u par navrata čak razvijao u iduću dimenziju. Pred neke susrete, ma koliko neupitni bili, bolje je prije hladnog tuša sam odraditi upravo ono, što u zbilji svakako ne očekujemo, ne predviđamo i dapače, s indignacijom isključujemo. Hladan tuš poslije, svakako, opet. Dvaput je dvaput, a preventive i bistrog uma nikad dosta. Krepost iznad svega! Vremenom, svaki put nakon maliganske poruke i hladnog tuša, spoznaja da zapravo isključivo iz dosade planiram prebiti višesatni put, skrenuti i zaustaviti se kod nje na kavu, postala je prisna, gotovo pavlovska. Počeo sam njezino ime povezivati s tim osjećajem neizrečene zloupotrebe. Ta bi vlastita predvidivost bila garnirana mazohističkim dopuštanjem nevjerojatne mogućnosti; znatiželjom pred vlastitim limitima principa. Ritual se ponavljao godinama, koje kao takve ne bih primjećivao, da nisu bile vizualizirane njezinim izgledom; točnije, linearnim prirastom kila – godina. Tako promatrano, moje nećkanje, ustezanje, moja krepost odavno se prelijevala preko ruba njezinih hlača, do pucanja širilo njezinu majicu ili dugmad šarene haljine, nonšalantno zakopčane sukladno prisnosti godina. Moje je nećkanje postalo gotovo groteskno. Propratili smo uzajamno nekoliko veza, adresa, zanimanja. Svakako, u našem odnosu, ona je bila puka kolaterala (lakše mi je tako vjerovati), a ja i Turci i zidine Beča; činjenica umirujuća, ujedno ohrabrujuća - bez rizika i nuspojava poslati vinsku poruku, najaviti se na kavu, skrenuti sa autoceste, i nešto kasnije, planirano neobavljena posla nastaviti put. Jer Turci nisu osvojili Beč. Nikad. Zvanično. Iz okvira vrata zapuhnulo me hladno varivo, zasula kakofonija nereda; zaskočio me pas, ona me zagrlila, široko nasmiješena, čudno obučena, i minutu kasnije i mene i moju nezaobilaznu konfuziju radošću susreta i nevjericom motiva smjestila na rasklopljeni trosjed, tople, zgužvane posteljine. Izvini, tek sam ustala. Jesi Ti to uranio…? Sakriven iza malkovicevskog smješka koji skriva napad panike, promatrao sam ju. Koliko kila – godina nejasne poluprivlačnosti… Čuj, skuhat ću nam kavu… Ma ne, neću, idem se prvo otuširati, rekla je, prekidajući samu sebe bez pardona. Nekad davno, odbio sam prijedlog zajedničkog tuširanja. Prije dvadesetak kila. Turci nikad nisu… Zvanično … Sad nije predložila tuširanje. Iz hrpe svačega iskopala je laptop. Uobičajeno neočekivano. Pustit ću Ti filmić, dok se otuširam na brzinu; bila sam kod svojih; vidjet ćeš, bilo mi je odlično; tako volim ići njima … Mirisala je sneno, ženski, jutarnje. Kako Turci na koncu ipak ne bi, u besmislenom interesu, taman ne prebrzo, složio sam se sa gledanjem besmislenog filmića o besmislenom boravku, samo da iziđe iz prostora moje intime, da se odmakne, da ostanem sam na sigurnom od vlastite eventualnosti. Odguzeljala je iz sobe, čuo sam kako piški, pušta vodu, pere zube, pljuje u lavabo, kako pušta tuš. Pas je skočio na trosjed i izvalio se iza mene. Na ekranu ona, ona na nekom dvorištu, sa nekim ljudima, kraj starog auta, sa mačkama. Opet auto, opet ljudi, ona s nekim, mačka. Snimak se zacrni. Na ekranu njezina ruka, kako namješta kamericu. Golo rame. Krupna, zrela guza. Ustaje i iziđe iz kadra. Čujem glas muškarca. Kamera se pomakne, izoštrava. Hvata me nevjerica. Iz kadrova besmislenog filmića upao sam u scenu snimljenog seksa. Želim odložiti laptop, ne želim odložiti laptop, želim ustati, ne želim ustati; bolje da ne ustanem… Dahtanje, valjanje, šljapkanje i pljuskanje prekidaju se crnilom. Opet slika sa mačkama, kraj starog auta, sa nekim ljudima. Bleijim u ekran. Gotovo nisam primijetio da je izišla iz kupaone. E, sad ću ja nama tu kavu… Pogledala me preko ramena, mokre kose, u polupripijenoj haljinici i nasmiješila se. Što je, kao da si duha vidio…? Jesi odgledao …? Krajičkom oka primijetio sam putokaz za odvojak. Ma, neću; gluposti i to sve… Odsutno, u lijevoj traci, iz najviše brzine pokušam prebaciti u najvišu. Poput svjetionika, ispred mene žmirkalo je svjetlo naplatnih kućica. Oznake: poznanstva |
