Maja putuje avionom, Pavo ga pere...
|
Jedna od mojih prvih dječjih knjiga u vrijeme realnoegzistirajuće socijalističke betonomanije bivše države bila je „Maja putuje avionom“. Na naslovnici, Maja je bila lijepa, nasmiješena, prilazila je avionu na pisti, čak sa psićem. Zavidio sam Maji; Maja je bila globetrotter, imala je love. Da je postojao Facebook, vjerojatno bih ju potražio, makar lajkao. Imali smo i u razredu jednu Maju, lijepu, nasmiješenu, ali nisam joj se usudio niti prići. (Razredni štemer od nje je popio šamarčinu, kad je pomislila da ju je primio za guzu, jer to sigurno, posve sigurno nisam mogao biti ja… :-H ) Maja je dakle letjela Karavelom. Caravellom.  Maju sam izgubio iz vida na dugo godina. Caravellu sam prvi put uživo vidio iza bodljikave žice otužnog muzeja; otužnog, kakvi već pribalkanski muzeju znaju biti u korovu davne ambicioznosti… I svaki put u prolazu bih stao, pogledao ju, slikao, tražio najpogodnije uzvišenje pred ogradom, malo veću rupu u žičanoj ogradi. Godine su prolazile. Maja s početka priče vjerojatno je nakon drugog braka postala prikrivena alkoholičarka sa povremenim lezbijskim epizodama, nedjeljnim ručkom sa odraslom djecom i obaveznom poslijemisnom borom između nozdrve i kuta usana. Tako više nije moglo dalje. Caravelle je trebala pranje. Javio sam se Harry Potteru, on je trznuo Petra Pana, i … ograda se otvorila.  Kao tri pačića, nas trojica volontera prilazili smo otužnoj ptici; kako je velika, pa baš i nije, ma vidi je, ma… Nisam si mogao pomoći; tolike godine žudnje za trenutkom… Položio sam ruku na krilo, stisnuvši grlo suspregnuo suzu (Majo, na tragu sam Ti!). Iza mene, dva lika stoje sa rukom položenom na krilo. „Ujebote, ovo cijeli život sanjam!“ „Čovječe, baš danas mi je rođendan“ …  Maje dakle putuju avionima; danas su i Maje i avioni drukčiji, naravno, ali Pavi 1, Pavo 2 i Pavo 3 dobili su kante, spužve, četke, upute. I krenuli. Da nas je netko poslao ribati stubište, poslali bismo ga u klinac, oko toga smo se dogovorili još padajući na koljena, raspoređeni duž krila. Da je ribanje krila „Caravelle“ gotovo poput masonske inicijacije, nismo morali niti izgovarati; smješka ograničenog ušesima gotovo sinkronizirano ribali smo 147 kvadrata… Pa prozori… Pa …    U nekom trenu, sjetio sam se Maje s početka priče; osim što je bila prelijepa i puna love za letenje, kužila je stvari. Nije nosila prtljagu, barem ne na slici… Kužila je da ne bi imala kamo s njom… A što bi sindikat ukrcavatelja aviona danas imao reći na uvjete rada u prtljažnom prostoru, zaista ne znam…  Misao je prekinuo molećivi glas starijeg lika van ograde; mahao je letačkom knjižicom i molio da ga puste unutra da pomogne prati avion; „Ja sam na njoj letio godinama; baš na njoj… dajte, molim vas…“    Taman tada, nasmijao sam se groteski; mokar kao miš, na sve četiri, nježno čistim veliko „YU“ na krilu. Trenutak nedoumice o psu i materi i nostalgiji i jugu i da li i uopće, tko je počeo rat i sve to. Pod koracima superača, krilo se lagano zaljulja. Bestraga; ja sam rođen tada i tu, što se tada tako zvalo; moji su ćaća i mater porezima plaćali i ovaj avion… Ja dakle perem očevinu, nekako… Pola dana kasnije, šihta je završila; sutra novi volonteri imaju priliku nastaviti. Kao pačići, prišli smo posljednji put krilu sive ptice (kao da je malo vedrije gledala), položili ruku na napadnu ivicu i zastali, izbjegavajući pogled jedan drugoga… Valja napustiti ogradu... p.s. Nerdolozima: SUD SE-210 Caravelle VI-N, ex F-WJAK, YU-AHB, proizvedena 1962., umirovljena na livadu beogradskog avio – muzeja 1976.  Oznake: SUD Caravelle |
