Krila Oluje i bezizlaznost banane

U stvari, ljut sam; ono, nemoćno ljut.
Ljut u smislu, koji blažena generacija „y“ na sreću nema osnove shvatiti.
Ljut, tipa, Andrej Saharov; ljut, tipa Gotovac, tipa Bit-će-bolje – ljut.
Ljut, nemoćno ljut, poput mog pokojnog starog, dok sam živio na baš – istoku, a on mi pojašnjavao to o zapadu.

Nakon mog iskustva istoka, došlo je međudoba.
Tu sam bio ljut na sve i svašta; generacijski, osobno, anacionalno, nacionalno, gradski, seoski, dalmatinski, zagrebački, njemački, svakako. Ljut ja iz sebe.
Ljut sam bio i što upoznajem divne očeve, muževe, dijelom svoju generaciju, izranjavane, frustrirane, zatomljene, u međuprostoru međudoba.
Jedan od njih danas je lokalno uspješan ugostitelj. Drugi odbija mobitele, a na fiksni mu moram ispričati tri anegdote, koje nas povezuju, da povjeruje, tko ga zove. Obojica znamo, zašto.
U šatoru ih ne vidim. I drago mi, baš jer sam ljut.

Razumijem da smo banana – država u obliku banane.
Da nam je i povijest, u kojoj od stoljeća sedmog branimo institut Ruđer Bošković, raketnu tehniku i atomsku fuziju, nekako bananoidna, jednog će se dana učiti na humanističkim faksevima. Ako se bude imalo kome predavati. Znanje.
Da nas ima kao u indijskom sindikatu ortodonata, znamo.
Da MORH nema love, da je rasčerečen – riječ ružna, koliko i točna – između želja, mogućnosti i obveza, znamo. Braneći Ameriku svijet NATO sebe NATO svijet Ameriku, dio smo kluba. Rasčerečeni.
Da unutar tog istog MORH-a ima svašta i svačega, da. Da sam antimilitantan koliko me i štrecne na pogled odore i grba – da. Moje odore, mog grba.

I dakle ljut sam.
Jer odem tako na avio – miting u Austriju; " ... aha, Kroat-zz-ien, Khhrilla Ohluhjeh, ja, sehr gut…, ja, Peeehrisschin Joa, wissen's nun, als er oab'g'schoss'n war, …" Pa umirovljenom pukovniku njihovog ratnog zrakoplovstva usred najnapetije rečenice pogled bez pardona i bontona odvijuga pod nebo za našim Pilatusima, nakon čega zaboravljenu misao utopi u plastičnoj čaši piva.

Pašman, kupanje u zoru, tišina, bonaca, više raja ne može biti. Vraćam se na terasu, pas se otresa u ugodi; uz prvi gutljaj kave, grgoljavi turboprop u poniranju pa u prevučenom usponu, ježim se. Vježbaju Krila Oluje.
Jarun moj, olujno nebo, s juga nalet Krila Oluje prema tribini, najava spikera nestaje u zvuku elisa, formacija dijamant.
I ne mogu si pomoći; u glavi mi i ta moja Sto-i-neka, i natporučnik i narednik i nebo moje plavo i bezdodirno bezznačna, gotovo masonska povezanost Petropanstva nebeskog svugdje i uvijek; to je ipak obveza, prisega … Austrijski pukovnik, naš bojnik, pilot 747F, pilot Ju-52, spotter, idejni balavac tehničkokulturnih naivluka - kod je isti.

I ne, nisam ljut, što visokokvalificirani stručnjaci odlučuju, svoje iskustvo naplatiti. Poput medicinara, strojara, vozača, šanera, švercera. I Nijemci nama, na koncu, naplaćuju program našeg gospodarskog razvoja. Kojeg nam pišu.
Šestoricu časnika, pilote Krila Oluje, mislim da razumijem, i solidarnošću Petra Panića podržavam od srca. Jer, kad si faca, imaš pravo namignuti u zrcalo i naplatiti.
Ali, sjećam se svojih dana u osamdesetima, na izvana sprdačinskom istoku tadašnjem, kad je Zapad likovao nad sportašima, koji bi prebjegli sa Kube, iz Nikaragve, Sjeverne Koreje, iz DDRa. Jer su pod svojim zastavama postali face, ali to odlučili i naplatiti.
Po zemlje, iz kojih su ti ljudi odlazili - tada se bez pardona govorilo o bijegu - to je bila bruka; sprdnja.
A mi smo sad Europska Unija; NATO; trenutno smo malo prehlađeni i musavi od rođenja i nešto nebitni koliko i berlavi, ali mi smo Zapad, brale.
Kolinda pozdravlja naš afganistanski kontingent i poziva se na tradiciju ćevapa; spiker sopće o desesima milijuna, na koncu, jelte, cijene koju plaćamo. Za što, ne reče. Za ćevape ne.
Mi, bezbananska banana – država.
(Banane, poput naranača, u DDR-u su bile simbol zapadnog blagostanja… )

Ljut sam dakle.
Jer nam ljudi bježe, kao da smo DDR. Sjeverna Koreja. Čehoslovačka.
I ljut sam i zbog svoje suze radi Glavaševića Vukovara Dubrovnika, i radi moje najosobnije crta prijavljivanja u dobrovoljce u ratu, i radi tog mitoidnog, ivanhoevskog grba moje postrojbe.. I moja hrvatska diploma, i moj odlazak iz Hrvatske kasnije, i to moje nebo globalno, i državljanstvo i putovnica i adresa, koju pomalo sam od sebe branim… - i to su Krila Oluje, moj ostanak, moje vjerovanje, značka mog identiteta.
Razumijem bananu, prazan džep, manjak perspektive, osobni sat i osobnu ambiciju, ali – ne mogu si pomoći.
Ljut sam.
Ne na njih; na sve skupa.
Na bezizlaznost banane.

I da, slike su repriza.
Jer sam ljut.