Melbourne forever
|
Neke su zaraze tvrdokorne. Ma koliko ignorirao simptome, klinove klinovima izbijao, suočavao se, potiskivao – ne prolaze. Melbourne. Prije točno godinu dana, zima nam je pobrkala lončiće. Dočekala nas je procvala, oceanski blaga, sa dvadeset do četrdeset stupnjeva. Sa seljačkim (ne)povjerenjem u sile fizike oprezno smo koračali gradom, za kojeg nas sobni globus uči, da bismo morali pasti i odvilenjati svemirom. Melbourne. Zarazno, neprolazno, u izraz lica urezano – wow!  Melbourne je počeo noćnom morom, zapravo. Nakon preko trideset i šest sati provedenih na tri leta, kičmanovićevskom istinoljubivošću prijaviš „drugs“ jer imaš drugsove protiv bolova, proljeva, čega već. Naravno, za Kičmanoviće postoji posebni red, iz kojeg, ni sam ne znaš zašto, budeš ljubazno proslijeđen u treći red, druga prostorija. Tu vas je već nešto manje, i svi mjerkaju. Tko vrh cipela, tko ove koji mjerkaju vrh cipela. Policajka uvede psa tragača; odjednom se pitaš, jesi li zaista imao prtljagu pod nadzorom. Olakšanje, kad te pas prođe, pretvori se u jezu, kad stane i zagrebe šapom – kraj tvoje bolje polovice. Broj uniformi u prostoriji se poveća; pas radi drugi krug, ma što zna pseto, svi smrdimo od puta; no ne, mi zaista svi smrdimo od puta, ali pseto zna. Opet stoji kraj prvozakonite. Rasplet: Jabuka. Jabuka u ruksaku. Hanuma prolazi s ukorom i dobrodošlicom. (U povratku, ista ta suputnica konstatira da je izgubila putovnicu, taman kad je sjela u avion. Uspaničeno se gura kroz red putnika; gubiš ju iz vida, naravno je putovnicu sa torbom br. 17 spustila u pretinac za prtljagu; ok, imaš njezinu putovnicu, ali sad se ti guraš kroz red putnika i pojašnjavaš osoblju da si izgubio cijelu suprugu; je'l onu bez putovnice, koja je istrčala; tu sad skužiš PŽ (Priliku Života) da sve počneš iznova, ali ne, kičmanović u tebi veli, da, da, nju, ljubav moju … Naravno, nešto kasnije radi kašnjenja aviona zvati turu pića za tristotinjak putnika nije izvedivo… Još smo skupa.)    Zaraza Melbourneom stara je dakle godinu dana. Stanje postaje kronično. Ali i dalje mi je teško, pojasniti simptome… Bratić parkira kraj kolodvora; upozorava nas, tri sata besplatno, ali ni minute više. Nigdje kamere, nigdje naplate. Slavjanskim gostima, mufljuzima balkanskim pojašnjava – kameru ne vidiš, a senzor registrira vrijeme dolaska. Po potrebi, kazna stiže poštom. Bratić gubi novčanik sa parsto dolara i svim dokumentima. Nigdje novčanika. Kriminalno prekaljenim gostima pojašnjava, nije to ništa; sve će biti ok. Par dana kasnije, preporučenom poštom stiže novčanik sa svim dokumentima; ispričnica pisana lijepim rukopisom – sorry, needed the cash. Veli bratić, tako je to ovdje. Bratić ne zaključava kuću na odlasku, vraćam se po kožnu jaknu, fotoaparat, karte. Stavljam u auto. Ali bratić ne zaključava ni auto. Veli, tako je to ovdje. Na trijemu, veliki hladnjak pun piva. Na naš protest, netko će isprazniti, otrovati, smije se.     Policijska patrola prilazi polako, mjerkamo se. Otkud; Krouejšja. Oh, široki osmjeh, cool, ona bila u Dubrovniku, on planinario po Velebitu. Da koji to fotoaparat imam. Sviđa li nam se Australija, jesmo li već vidjeli to-i-to. Mašu, dok ulazimo u gradsku željeznicu. Gradski prijevoz odličan; „enc“-oidna naplata, rijetke kontrole, iako uz naoružanu pratnju (koje nikoga ne nađu bez karte, barem ne u naša tri tjedna). Besplatni turistički tramvaj kruži centrom; sam taj centar, desetak kvadratnih kilometara, svakako je najljepše proći pješke. Predivni zalasci sunca uz rijeku Yarra; odlična piva - iako, osam do petnaest dolara… - uz besplatni Internet na potezu Flinder Station – Federation Square, lica cijelog svijeta, lica vedra, lica opuštena … Tijekom našeg boravka, vijest – lokalna tvornica automobila se zatvara; 4.000 radnih mjesta. Empatijom slavjanskom pitamo, što će jadni ljudi. Jadni ljudi slegnu ramenima – no worries, we'll find another job, mate…       Bratić dobacuje ključeve od auta; evo, da imate dok ste tu; veli, mali auto, no worries. Mali auto ima 4.000 kubika. Volan na pogrešnoj strani. Automatski mjenjač. Bratić se smije, ne zaboravi – Aussies drive on the left side of the road! Đabe tupit' Balkancu; najkasnije na petom kružnom toku Balkanac samouvjereno bira desnu stranu. Skvik, skrič, otvara se prozor drugog auta; ruka se diže umirujuće, „From Europe, hey, mate?“, smješak, mah-mah, prođeš, svi sretni. Pajsera ni na vidiku; majka nespomenuta. Promet tečan u gradovima; vani zaista ponekad cestu prelaze oposumi, klokani… (uz opasku, izlet u blizinu komotno znači petstotinjak kilometara. U jednom pravcu.) Na autocesti – ograničenje brzine ne prekoračuje nitko. Nitko. NITKO. Jumbo plakati ipak „ciljaju“ na prijestupnike. Slika policajca sa radarom, uperen prst – „YOU IDIOT!“ Tek poznanica, porijekom sa Balkana, kuka o svirepom sustavu; samo jer je njezin malac opet pijan jurio, država ju je prisilila da podigne kredit za sud, odvjetnika, najam narukvice - lokatora – zamjena za zatvor – i Drägera, koji u vožnji gasi auto ako malac ne puše 0.0 … Pada mi na pamet jumbo plakat…      I naravno, turistički dojmovi ne uključuju basnoslovne stanarine, relativno skupu hranu, troškove „luksuza“. Naravno ne teku med i mlijeko ni Australijom. Ali ostaje činjenica – Australci ne djeluju zabrinuto; posla ima; „pokriti mjesec“ možeš svakako, a za većinu svakodnevnih problema vrijedi mantra, izgovarana uz smješak – no worries! U svakom slučaju… neke su zaraze tvrdokorne …  Oznake: Melbourne |
