Premijer u zemlji klokana
|
Ok. Zgadio se meni Premijer. Ne toliko zbog sebe, nego zbog moje iznevjerene naivnosti o nemogućoj misiji. Zbog mene mi se dakle zgadio, zbog mog tračka natruhe želje u vjerovanje. Cijela mi se politikanija u Hrvata zgadila, nepovratno. No, četrdesete životne inače uče – tako to biva. Bezzvučni zid probijanja vlastite mladosti, nepovratno; s posvetom jednoj od borica, anonimnoj. Ali. Prvo ne kužim, zašto je dvadeset debila vijest. Vijest je dakle, prajm tajm, kako je njiZIh dvadeset, obučenih i sređenih da bi im i Ciganović skinuo kožnu kapicu, jako prosvjedovalo radi Milanovićevog boravka u Australiji. U prosjeku, dvadeset likova sa problemom ega i živaca vidiš na autocesti bivšeg bratstva i bivšeg jedinstva između Lužana i Rugvice. I nigdje naslovnice o njima, niti o tebi. I sad se i tu se pitam. Je li njiZIh dvadeset vrijedno te naslovnice, tog priloga, te kamere. /Naravno, još čujem melbournskog bratića, kako mi sa ljubavlju i pažnjom pojašnjava kombinaciju tri daljinska, kako bih ujutro mogao vidjeti sinoćnji Dnevnik Haertea. Da nešto ne propustim, iz domovine./ OK; Milanovićev engleski bolji je od engleskog dijela tih klokanoida sa raspelima oko vrata i u crnim majicama Made in China. Ali zbilja... Jesu li oni ta ciljna grupa, vrijedna puta od barem pola milje kuna za grupu? Riječima jednog mog visprenog politpoznanika vremenom pregaženog do prve buduće renesanse -neka ovi moji općinari idu po inozemstvima, ali brate, neka mi donesu projekte preko vrijednosti puta, i svi sretni... Da će modno zastranjeli polusklerotici, koji brkaju vlastitu glad i politički progon (eksplicitno ubrajam dobar dio svoje rodbine) baš biti svijetla prekretnica ErnamHa ekonomije; dični investitori vrijedni čak i Ureda za Dotepence, kakoli – aj đast faken daut it. (Usput, nakon američkog duga, eno su Kitajci kupili Afriku. Kako uzduž, tako i poprijeko. No smo mi skeptični prema njiZIhovim investmentima.) S druge strane iste kakice (principu inherentno), čemu onda vijest o dvadeset debila, i čemu taj put do njih, zbilja? Nedavno sam boravio u Australiji i do degutantnosti mi se dopalo. I NV (Naši Vani) mahom kažu da su Australci; ne kopuliraju zavUčajne klubove, ne visi im šahovnica sa ćune. Žele biti Australci. OK, fer inaf, na zidu, u novčaniku, na ekranu laptopa imaju sliku kamene kućice, djedovine, ali – tu i staje. Australc su, vele, i točka. Porijeklom jedna od stopedesetak nacija - nacije Australaca. Zato su, u biti, gladni i odhajali, pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih. Devedestih. OK, pitaju za tog lijevog Milanovića, pitaju, je li fakat komunjara, jesu u hadezetu zaista samo mufljuzi, ali nakon pete rečenice – a, dont bader mi, brou, ol gud, ajm Ostrejljen, fak det šit. Chiaro, Hodak & Co. vjerojatno fine honorarčiće dobiju za desničarenje po rvackim dijaspornim novinoidima; Naši gutaju, vele - pa piše advokat, čovjek od libri; valjda je tako... Ne bi to Hodak doma, kao tamo daleko... Ili pak... ili pak ta šačica vječnojučerašnjih (eto mene u materinjem, die Ewiggestrigen) zaista zaslužuje dipolmatski efort, dugi đerni ekros pola glouba da im se pruži ruka, u koji fino pljunu, jer su Croats? Jest da su došli tamo uglavnom sa jugopasošem Titovim; jest da veze nemaju o razlici socijalizma i komunizma, jest da su smetnuli sa neuma da je Tuđman bio Titov general, ali eto. Ali eto i što svakako geopolitičke strategije ne ovise o Milanoviću, koliko niti o Tuđmanu, a da sviZI nas tuTE ima kao njZI Melbournčana. Kojima ne pada na pamet brojanje krvne zrnčadi. A i ovi u ronilačkim majičicama, da se i vrate kojom zabunom, dobili bi po preplaćenim gebisima jer liče na bijelosvjetske gejeve. A to naši dečki ne vole. Ali dakle... Trebamo li se zaista posvetiti toj margini političkih rokabilija, o kojoj po nekima ovisi naša budućnost? Oni, u retro cvikama, crnim majčicama na omlohavljelom tijelu, će svoje leder armćerse i pieržen karpete /uz recept za Xanax i kineski goblen Sinjske Gospe/ uložiti u Krojejšju, i svima će nam procvasti ruže? A da? I tu si onda zaista dođem. Čemu, dragi Milanoviću? I kome, dragi mediji? Te sa čijom pinkom, zašto, uz koji očekivani povrat uloženog. Se štekatetamo.  |
