Brojla sut ušahtu
|
Zvučala je ljubazno, gotovo cvrkutavo. Da, rekla je, nikakav problem, povrat preplaćenog iznosa, samo mi javite stanje brojila. Uvijek sam volio cure od akcije, direktne, brze, jednostavne, bez puno preduvjeta i premišljanja. Ne gubeći vrijeme, instinktom lovca zaputio sam se do kuhinje. Vodomjer. Vodomjer je uz vodovodnu cijev. Cijevi pod sudoperom nema. Poučen iskustvom, dvoumim se, da li da izvučem perilicu posuđa; ponekad se odvodno crijevo pomakne i izazove kvar. Izvlačim perilicu, pitajući se, kakve oči ima moja vodovodna spasiteljica. Vodomjer nije niti iza perilice. Pažljivo ju guram natrag, perilicu, podsvjesno se umirujući – eliminacijom kuhinje, ostaju toalet i kupaona; vodomjer je dakle u toaletu ili u kupaoni. Riječ „vertikale“ križam u nastanku, kleknem ispred wc – školjke, kuckam po pločicama. Svemirci bi kadar možda pojasnili nekim religijskim običajem Zemljana. Eliminiram svemirce i toalet; vodomjer je dakle u kupaoni. Par trenutaka kasnije, svemirci mi više ne padaju na pamet, a vjera me opet izdala; vodomjer nije u kupaoni. Siguran sam, posve sam siguran, milozvučna cura sigurno velikih smeđih očiju i mrvičak prevelike, ali divno oblikovane guze mi je rekla da očitam vodomjer i da će onda sve biti u redu... Očitati vodomjer... Očitati vodomjer... ubiti zmaja... osvojiti kraljevnu... Inteligencija je sposobnost prilagodbe i rješavanja novih situacija. Prilagođavam se činjenici da em moram očitati brojilo em ga u stanu nema. Kraljevna čeka. Put do cilja može biti prćastonosa podstanarka u stanu ispod. Uz odmjereno širok smješak, antinervozan glas kontroliranog disanja i kratku pozdravnu besjedu, pojasnim problem – tražim vodomjer. Bez ikakve mimike, začudno visokim glasom prćastonosa susjeda u rasparenim čarapama u vonj sarme i cigareta doziva pobrkatu majku, koja me dovede u situaciju da ponovim kompletan kadar od maločas. Češući runjavi bradu, gospođa izjavi iritantno logičnu rečenicu – „Brojla sut ušahtu!“ Šahtova u podrumu nema. Ali ih ima pred ulazom u zgradu. Odmjereno, sigurno koračajući, inteligentno eliminiram „Kanalizacija“ i „Elektra“; moj konačni odgovor je „Vodovod“. Treći šaht. Zanemarujem probleme s leđima i ramenom, saginjem se, i ustanovim kako su ručke poklopca šahta zaglavljene. Ništa nas ne mogavši iznenaditi, iz obližnjeg auta vadim sklopivi ašov i rasklimavam ručke šahta. Upit kvaziuniformiranog čuvara naselja, što radim, vješto izkontriram – „Rasklimavam ručke šahta, kako bih ušao unutra.“ „Aha.“ (I nikako da carinici odustanu od ponavljanja pitanja na granici, da što će mi ašov u autu...) Kakva li stopala ima moja spasiteljica, od koje me dijeli samo brojka s vodomjera? Ima li kvrgava koljena? Mačku kući? Logikom stvari, okrugli poklopac šahta odnosom promjera ne može upasti. Utješno, i nadam se, točno. Zanemarim bolna leđa i kidanje u ramenu, hvatam ručke i uvidim, kako je savjet o ispravnom podizanju tereta iz čučnja potpuna nebuloza, jer pošten čovjek sa gusanim poklopcem šahta u rukama iz čučnja pada na nos. Ponavljam postupak inteligentnije, i bolnije, sam sebi ličim na ubrzani snimak otvaranja duguljastog pupoljka. Šaht Buster... Zapuh betona, vlage. Pomalo ženstven miris, mineralan. Palcem prelazim preko netom oštro iskidanog ruba prstena. Gledam u mrak ispod sebe, pa u srebrnastu površinu, u kojoj se pomoli obla tamna silueta; sjena moje glave na površini vode u šahtu. Vraćam se do auta – praktičan, odmah sklapam i vraćam ašov u prtljažnik – i uzimam baterijsku svjetiljku, jer čizme svakako nemam. Baterija ne radi. Bolnih leđa, kidajućeg ramena, pridržavam se jednom rukom za zidić ulaza, nogom zakoračim gotovo metar dolje do prve željezne stube – koji li je idiot smislio ove razmake – rukom se iza sebe oslanjam o asfalt (lokva s kombinacijom blata i opušaka i letkom za kućnu dostavu ćevapa), drugu nogu vješto provlačim mimo prve, usput cipelu čisteći o hlače; laktom se oslanjam o otvor šahta, uvlačim jedno rame, pa drugo, nogom pipam nižu stubu, i na koncu ugazim u vodu. Jeka prostora je čisto zgodna. Svjestan blata i mokre hrđe na rukama, vadim mobitel iz džepa hlača – misliti pozitivno, mobitel ti neće pasti u vodu – kako bih osvijetlio unutrašnjost šahta. Sedam cijevi. Sedam vodomjera. Dijelom nedostupnih. Na svakom, ishrđala markica sa brojem. Zapamtivši u mraku raspored instalacija, svjestan blata i mokre hrđe na rukama, iz džepa hlača vadim ključ od auta i njime stružem po markicama vodomjera. Strpljivo, da ne pokidam plombe. Naravno, ja ne znam, koji broj tražim, dakle trebam ostrugati sedam markica i očitati sedam brojila, pa kući usporediti sa računom. Sedam relativnih vremenskih jedinica kasnije, taman kad sam blatno hrđomokar natipkao sam sebi poduži sms sa sedam brojeva vodomjera i sedam pripadnih stanja, dobijam sms od prijateljice, koja mi se taman sjetila javiti. Ne mogu se ne nasmijati; žene su intuitivna bića; kao da je osjetila da sam u mokrosmrdljivom mračnom šahtu, prljavih ruku, zbog neke druge. Hvatam se rukom za najnižu stubu, otresam nogu (uzaludnost!); drugom rukom – onom, koja se cijepa pri svakom pokretu – hvatam drugu blatnjavu stubu iznad sebe, izbacujem lijevi lakat u do maločas čistoj kožnoj jakni, provlačim glavu iz šahta – scena slična izlasku umjetnika iz predimenzionirane instalacije vagine u „Tamnoj strani srca“, izvlačim i drugi lakat i skužim da mi noge bauljaju u zraku šahta; zagreb jedan, zagreb dva, i u treptaju kurjeg oka iz klečanja nad otvorom šahta erigiram u vertikalu vlastite visine. Paketić vlažnih maramica kasnije, trijumfom volje provjeravam sms sa serijama brojki. Lov uspio, zadatak obavljen. Vraćam se do stana. Osobica, koju sam prije dvije decenije uputio u tajne korištenja perilice za rublje, blijedo me gleda. Dok otvara usta i vrlo pitoreskno pomiče obrve, čelo i veći ostatak lica u zanimljivom, ali loše tajmiranom performansu , u meni fermentira nada o guzatosti i smeđookosti tete iz Vodovoda. Na preponi osjetim vibraciju sms-a. Prijateljica javlja kako ne želi smetati. ... end d stanje brojila iz ... |
