„Mi – princip“ i pitanje vođenja - Jelo Žužinek
|
Dragi svijete patriotskog duha i porezne evazije, koji rado pljucka po strancima ali ljubi njihove valute, koji mrzi eurokrate ali poštuje Švedsku i Švicarsku, sigurno vam se dešavao „Mi – princip“. Ono, vratite se s posla, jedva čekate zbaciti cipele, odjeću, otuširati se; uzeti pivu i zavaliti se u naslonjač, a osoba vaše ljubavi proglasi, kako ĆEMO sad MI fino skupa pospremati. Ili krečiti. Praviti ajvar. Ćemo, ćete. Skupa. Naravno, promijeniti gumu na autu, doliti ulje, izbušiti rupu za sliku nikad nećeMO. To ćeTE sami, kao i klince u školu, ručak punici, usisavanje, psa, peglanje itd. Jer nisu se one uzalud izborile za ravnopravnost; ne dodjeljuju se djeca slučajno majkama. Eventualno ćete, taman kad vam od pucanja kičme oči krenu ispadati, osobicu svoje ljubavi smjeti malo masirati prije njezinog (ili njegovog) "Sulejmana", ali nježno; ne preko volje. To s ajvarom onda ide uvijek istim redom; vi iznesite teglice iz podruma, operite ih i osušite, odnesite u auto, otiđite po ulje, ocat, paprike, patlidžane, sol, češnjak; pokupite osobicu, s kojom pravite ajvar, od njezine prijateljice ili frizera, potpalite vatru, ispecite prethodno oprane paprike, ogulite ih, sameljite; stalno miješajte u loncu. Pa dok vaša ljubav malkoc spava na babljeljetnom suncu, nakon što je pocuclala pivu, po koju ste ju zamolili da vam ode, vi fino punite teglice ajvarom, zatvarate ih, perete, sušite i stavljate u kutije, pa kutije u auto. I dok veliš „socijalističko samoupravljanje“, vi ste fino skupa napravili ajvar, a svi glagoli sa sufiksom –ite bili su, nepotrebno reći, imperativi. (Naravno, ona vam je fino rekla da stavite dovoljno feferona, ali vi, kako ćete upravo opet čuti, nikad ne slušate. Ovaj put, bez imperativa, ali zato paušalno.) Mi – princip dakle. As in "mi smo napravili ajvar". S druge strane, vodiš psa na uzici u šetnju. Vodiš punicu doktoru. Baku na plac. Goste na kolodvor. Na poslu ili u banci, vodiš pregovore radi vlastitog interesa, profita, pozicioniranja, napretka, uspjeha. Pragmatično, dakle. Razgovor vodiš, kako ti ne bi izmaknuo kontroli, kako bi ga doveo do svog cilja; kako se ne bi pretvorio u samosvršno kreketanje. Čak se i politika na našim prostorima vodi uglavnom pragmatično, jer kako bi izgledao politikanac, kojem se politika otela, pa se ne kuži, tko vodi a tko plaća. Izgubio bi takav politikanac smisao. Ne bi ga na burzi rada niti prepoznali. I onda, netko veli - „voditi ljubav“. Pa kamo da ju vodim? Doktoru? U Poreznu? Na Gestalt – seansu? U nove izborne pobjede? Na EU-tanaziju? Je li moja ljubav bolesna, mutava, izgubljena? Dapače, ako ja nju vodim, ljubav, ja dakle em imam cilj, interes, perfidno, sračunato i nespontano, em sam nekako superioran, jer vodim ja nju. Ona je, kao, bedasta; obespravljena. Na uzici možda. Kratkoj. Slučaj za BeABeE. ... već čujem prijeteći zvuk navlačenja vunenih dokoljenki uz dlakave ženske noge uvlaženih feministica (KAKVA ravnopravnost?!) ... I zato, mili moji: Vodite vi punice, pse, prabake. Na eutanaziju, na uzici, u zoološki, doma. Ali, brate – a i sestro runjavijeh nogu – ljubav mi ne vodite. Ljubav spada u onaj lijepi „Mi – princip“. Ali za ozbiljno; ono, zajednički, izmiješano, amorfno, ruke, noge, kukovi i glave čine maglovite kružnice pokreta, kao u crtiću, ili poput helikopterskog propelera. Nema vođenja; samo bezglava ekstaza. Ludilo. A seks, e, seks vodite. Vodite seks, a ne ljubav! U to ime, na lajni vaš, Jelo Žužinek Oznake: seks i ajvar, uzica i ona |
