Scribo ergo sum
|
Javlja mi Školska da je iz svoje ucvijećene kasabe u Bavarskoj stigla nakon jedanaest sati puta u Istru. Prethodno se raspitivala, kakva je higijena naših toaleta uz autocestu i treba li liječniku odmah dati mito, ako liječnik zatreba. Dok sam još vrtio film o toaletima, javila mi je i da ju je odmah po dolasku ubola osa, da su naše ose puno opasnije od bavarskih i da se stuštilo nevrijeme i da je pukla internetska veza. Gruba zemlja, veli Školska. Zaključujem da joj nisam slagao savjetom da na put ponese vlažne maramice i bocu vode za svoju Presvijetlu, a nisam pogriješio niti prešutjevši, kako ljudske fekalije slično vonjaju (a bogme i izgledaju) od Kopenhagena do Antalije, od Nizze do Mokpoa. Naravno, cijena karte čovjeka zavede, pa uneređen toalet u Lufthansinom avionu negdje nad Mandžurijom prihvaća više kao iznimku; besplatni kondut u Lici zato isti taj čovjek smatra pravilom... Nije mi javila, kako su ona i njezina Presvijetla podnijele put. Toaletnosmisleno. Prisjetim se i dvadeset i šest sati drndanja busom od Zagreba do Berlina (a grube Teuronije...), i zaleđene autoceste, i uboda brandenburške pčele posred mog jezika (đubre nacističko...), i prisjetim se sati i sati stajanja na Autobahnu desetak kilometara prije skretanja kući najsjevernijoj, pa niti se moći pomaknuti, niti smjeti zaspati, a u guzi dvije tisuće kilometara u dan i pol. Da gruba Terra Istriana, veli moja Školska, istočnonjemačka Bavarka... Eto taman je stigla, već smo u polemici o izjavama njemačkih politikanaca o euru i Grčkoj. Za svaki slučaj, šaljem joj svoj broj mobitela. Kad je već na Fejsu, a muža poslala u nabavku. Lakše je o euru u četiri oka, uživo. Čitam o nesiplativosti ribarenja na našem Jadranu; cijena diesela poklopila cijene ribe. Čitam o mufljuzlucima po restoranima, o neprilagođenim Vlajima po Splitu, o Zagrebu između svoje sjene i sebe samoga. Čitam o turistima, kako pojma nemaju, kako premalo troše, kako ih je previše. Čitam o gužvama na trajektima, o gužvama na cestama. Godine su rane osamdesete, autor je Smoje. Mi smo vremeplov. Pokvareni. I ovo je ljeto završilo sa Gospom. Sa gastarbajterima u čudnoj odjeći i prevelikim autima, i rode su kidnule s Balkana. Čiope samo što nisu. Knjigu navečer ne možeš ostaviti na terasi; vlaga uđe u papir. Komarca ni za lijek. Počinju dogovori o pečenju ajvara. Krajnje je vrijeme, iz podruma izvući bicikl i makar mu jednom za ovu godinu opravdati svrhu postojanja, prije nego listopad izdajnički pokaže kvrgave, čankaraste ekstremitete bjelogorice pred zimu. Pokušavam opet s prevoditeljskim agencijama. Na netu, lik, inženjer, sa dugogodišnjim iskustvom, nudi karticu stručnog tehničkog prijevoda po petnaest kuna. Kao kila mahuna na placu. Odustajem. Doktor mi je prije trideset godina preporučio posao bez sjedenja. Ako zasadim mahune na terasi, smijem li tražiti poticaje?  |
