Polusevdah vremenskog putnika
|
Ja se, zapravo, ne bih posve vraćao. Ne bih volio morati podnositi zahtjev za izdavanje putovnice, pa zahtjev za njezino privremeno preuzimanje u policijskoj postaji, kako bih tek tada mogao podnijeti zahtjev za vizu – zahtjev upitnog ishoda, uz to. Putovnice danas podrazumijevamo; elektronski uplatimo jeftinu avio-kartu i... uglavnom bezvizno otprhutamo. Na kavu ili za stalno. Definitivno ne bih volio, krećući u gimnaziju ujutro, ovisiti o opako jakoj opruzi startera motocikla, koja te za šeprtljavih ili mokrih dana u povratnom hodu tako surovo tresne po potkoljenici, da zaboraviš, kamo si krenuo. A motor nije niti upalio. Ne bih se, govoreći o tome, volio niti iz potrebe koristiti autima bez ABS-a, sa unutrašnjošću od skaja, ispunjenima hladnim dimom cigareta, mirisom benzina i znoja iz sezona i sezona sintetičke odjeće. Ne; ne bih se vraćao u doba prije roll-ona; najvjerojatnije ne bih imao razlog, krenuti u „Zvečku“ ili „Blato“; prepuno dima, prepuno poluzgubidanskih ideala i šatro-spike, mislim si danas. Vrlo vjerojatno bih – ili vrlo vjerojatno ipak ne bih – imao skrupule, „imati“ zadivljene čehoslovačke omladinke za vrećicu „Vegete“. Ne bih volio ići na vojne vježbe, nakon što sam sa petnaest godina svakako obučen na Kalašnjikovu i pištolju. Ne bih imao niti volje, vratiti se na Hrelić radi liječenja vlastitih upitnika pomoću poljskih prodavača rešoa i šatora. Na koncu, Bože me sačuvaj da opet na crno – bijelim vijestima ili u novinama, od kojih ti prsti ostanu crni ali te miris crnila uspava, kad ih staviš preko lica poslije ručka, gledam ili čitam o kravi Milki, koja je premašila normu davanja mlijeka za ovu petoljetku i time dala ogroman doprinos razvitku našeg socijalističkog društva miroljubive koegzistencije. Ne bih volio niti omađijan i poludiskretno ulaziti u posebnu trgovinu sa zapadnim cigaretama, satovima, parfemima i elektronikom. (Tko je u DDR-u ikad ušao u „Intershop“, zna...) Ne; ne mogu zamisliti niti kako se groteskno počešljan sa divljenjem nadvijam nad motor nekog Fordića, samo zato što mi elegantno arogantna rodbina sa zapada pojašnjava, kako ima „duplo više cilindara od Trabanta“. O idealu ženske erotičnosti kao kilici dugih dlaka – dvojim. S druge strane, rado bih da na modernim visokosjajnim stranicama novodobnih papirnih knjiga piše barem dio onoga, što sam nekad sa zanimanjem čitao sa stranica, koje su teksturom ličile na grubo mljevenu slamu, a vonjale kao konjska farma... (Pozdrav korisnicima literature "Prrinted in GDR".) Tada je Recycling još bio tangible, a sindikalna odmarališta stvarna socijalna mreža... ahhh... Sve to dakle više ne bih, osim možda odmarališta, Vegeta - turizam i to sa oldtimerima, ali i to samo svake druge nedjelje, čisto radi „furke“. Ali... Da netko čarobnim štapićem današnji G 20 (ili kojigod je broj aktualan) vrati na neki tamo G 8... Da. Bih. Da mogu kupiti Sony, Philips ili Krupp, koji nije tek polukratni „Made in PRC“ – rado. Da se vrate VuS i „Danas“, ma i „Feral Tribune“ – ja sam za. Dapače, rado bih da EU pokrene mehanizam godišnje revizije, pa da se može i frknuti iz te Unije, koja bi svakako opet bila Unija dvanaestak zemalja, a ovima drugima ili je ići svojim putem, ili zaista doprinijeti ideji, smislu i sadržaju. Govorim o predpolitikantstvu i strateškim vizijama. Uz zabranu nasilnih videoigrica za maloljetnike - uz prijetnju radnim logorom roditeljima, koji se ogluše - odmah bih potpisao i da se uvede cenzura u medijima. Ne politička, nego cenzura od šunda. Ne želim na dvadeset minuta filma gledati pola sata reklama (po mogućnosti, tri ukrug, kao da /ni/sam retardiran); ne želim u ekskluzivnim vijestima gledati zamuckivanje i lamatanje ekstremitetima brkate nepismenjače, koja ekskluzivno u kameru pljucka kako pojma nema o anonimnom susjedu, koji se upravo raznio bombom na drugom kraju sela; da, želim da te i takve priloge Cenzor u moje ime i mimo mene izreže i na penis natakne debile, koji takve priloge rade. I puštaju. I gledaju. Ne želim da mi većina radija i većina tevea stvaraju dojam da živim između Bronxa i San Josea; tudi tukaj je Europa; otok sa vlastitom kulturom! Ja ne želim na naslovnicama portala morati razmišljati i guglati, je li osoba, o čijoj smrti ili trudnoći u naslovu čitam, državnik ili lik iz telenovele. Odbijam biti konstantno zasipan vijestima koje to nisu, komentarima ničega, ponudama lanjske magle. (Ne znam, je li mi gore, pročitati „Ruža Vjetrova boluje od raka!“; „Na magistralnom putu kraj Zavidovića poginuo Himzo F.!“ Ili odmjerenu, senzacionalnu, vizionarsku predsjedničku izjavu poput „Trebamo svim silama težiti vladavini prava!“ Neko premijerovo „Uprskali smo!“ tu već ima dimenziju, koja će neuki ali zahvalni puk kvalitativnosokovito prosvijetliti... Valjda. Usput, tko ne zna, njemački prijevod ove izjave otprilike je – „Ich spritze!“) I da, radije bih kopao svoju gredicu i stajao u redu pred voćarnom, nego da moram kupovati kineski "češnjak" i jeftine jabuke sa genima žabe. E dakle, da mi je, a da mi nije, ispada... Odoh sad do garaže, vidjeti, imam li u runjavoj nozi snage, pokrenuti taj motor, prije nego me poluga startera odalami pa dvjestotinjak kila poklopi... Čisto nostalgije radi...  |
