Papak u zrcalu
|
Recimo da se zovem Hamdija. I da sam iz gradskog stana odvolontirao u rat. Jer, posla nema, a država je država. Recimo da kao Hamdija imam par djece – vlastoručne i tuđe. Jedno je invalid. Recimo da stan plavi svake jače kiše, pa recimo da mi grad dodijeli na korištenje lijep, moderan stan, zamjenski. Jer, ja sam branitelj, otaci invalidnog djeteta, muž nezaposlene supruge – invalida, imam auto, eru bez i ptsp sa papirima, i inače ništa, osim vojne mirovine i invalidnine (i pripadnog parkirnog mjesta). Jer sam na fronti Čučerje – Pisarovina lupio šakom o stol nakon preveć delanca, pa s promjenom vremena zglob malo zateže. I, ok, recimo da sam uvijek bio lojalan hadezeovac, ali da podržavam da bagra, koja se valja u lovi, plaća porez na nekretnine. Recimo. Ili, recimo da sam u vrijeme otkupa stanova - godine su rane devedesete /“Prljavci“ u pozadini/ - bio student. Pa sam uz studij – spominjem Matematiku III, Termodinamiku II, Elemente strojeva i neke druge trivije – sukladno časnoj pionirskoj riječi marljivo učio i radio. Nosio elemente štandova, tipkao prijevode hrvatske povijesti, kljusao po razvaljenim glinskim vrtićima i izbjegličkim kampovima, organizirao i istovarivao šlepere humanitarne pomoći. For d sejk ov it. Pa sam TT&T (time, tada i tako) otkupio stan svojih roditelja. Stanarsko pravo. Uz pripadni porez, zarez, narez, srez. (Usput krpajući štok vrata, jer Oni Vani u dva ujutro nisu čekali da im otvorim, jerbo sam živio sa PS. Prekonoćnom Strankinjom.) Hamdija bi oko pola četiri popodne došao s rata, ja oko osam sa faksa (Mehanika fluida, pismeni, podrum faksa), ili oko deset navečer sa stranog jezika, pa bismo si ponekad popili skupa. On bi bio s visoka, jer sam ja u civilu studirao, a on je za mene ratovao. Ja bih si modul zupčanika zaguravao, kamo paše. (Jednog dana, kovat ću Boeinge, znao sam.) I sad me Hamdija gleda nezaposlenog, i cereka se. Jer da tko je meni kriv, što sam državi platio stan (a moj ćaća nikad nije doživio, recimo, povrat Zajma za ceste). Posebno se nasmije porezu na kupnju nekretnine, a pogubi se, kad spomenem da sam u nevjerovanju u mirovinski sustav na vlastoručnokamatni kredit odlučio, umjesto mirovine kao sigurnosti, kupiti još jedan stan. Dosad, pola roka otplate, kamatu sam otplatio. A Hamdija se cereka. Veli, eto, bolan, plaćaj kad 'o'š bit' kap'tal'st. Ćuj, dva stana. Veli Hamdija, češkajući se oko tetovaže JNA na podlaktici. Odem do kupaone njegovog gradskog stana, neopterećenog porezom na nekretenine, i u špiglu vidim – papka. p.s. Ovo je moj doprinos predstojećoj javnoj raspravi o porezu na nekrenine, uz pitanjce - iđe li on i na podsljemensku zonu i srušene bespravne gradnje, uz pozdrav Ćesiću i Rosju, ma gdje njizih dvoje bilo. |
