Tamna strana kvake
|
OK. Čačić ode u pržun. Ako izdvojim osjećaj naivne antipatije prema bahatluku lika, ostaje mi jeza. Jer, moji su anđeli pomalo umorni, koliko su mene puta spasili djeteta, koje istrčava pred auto; magle gušće, nego mi mozak govori; leda niotkud. Bajkera, koji mi pijan klizi ususret. OK – ooooo, OK!!! – Gotovina i Markač su vani, državljani Hrvatske nisu zločinci u pothvatu, uz pozdrav mojim stranim kolegama ljudskopravaškim, ma gdje bili. OK, Sanader je nakon nedavne posjete Stankoviću opet u posjeti Novom Zagrebu. I, znamo se – ALI. Čačića izuzimam, jer – ponavljam, uz milijun kilometara vlastoguznih, duboko vjerujem da se mogu naći na još toploj, istoj klupi optuženičkoj, pametan, iskusan, oprezan, ali čovjek sa dozom situacijskog ufanja, koje zna skupo koštati. I sad dakle... Veli sudac Turudić, Sanader je po svojem interesu iskonstruirao okolinu suradnika, podredio sustav sebi, vlastoručo izdao državu, bla. ŠTO to govori o sustavu, koji – po mom znanju – otada nije formalno mijenjan, kako bi se spriječilo ponavljanje greške? Sanader je primio mito, veli Turudić. ŠTO je sa stranom, koja je mito nudila ili dala? Ako prometnom policajcu ponudiš sto kuna, lako te tuži. Nisam percipirao da je Sanader, odvjetnici, tužiteljstvo ErnamHa ikoga prijavilo, tužilo... Fali nam jedinica, gore desno. Krezubo se smješkamo, vjerujući da smo zlo iskorijenili. A generala Gotovinu slavimo, jer nam je nešto dao, nešto omogućio. (Zamišljam Stankovića u emisiji sa Sanaderom i Gotovinom zajedno...) I da. ovim putem molim da mi se na blog jave svi državljani RH, koji mogu vratiti 3.5 milje kuna u roku 15 dana, za ozbać. Pik, nemrem. Krezubo se smješkamo i sa nedostajućom jedinicom dolje lijevo, odnosno bez nje. Tipično hrvatski. Jer, OK, nismo svi zločinci; nije bilo prekomjernog granatiranja, reče do jučer korumpirani i ispolitizirani sud masona i bijelosvjetskih jebivjetara sitnozubih – a, nu nego; rat nije FloraArt – i OK, generalima nije dokazana krivnja van sumnje, kakogod se skiseljena Švicarka češkala po ne/(o)/stvarki... E, ALI. Makar Šljivančanin u svojoj poslanici našim generalima bio samo ironičan do našeg nerva samozadovoljstva, makar i dapače Gotovina i Markač bili slobodni (funny, stvar se veže na dalmatinsku ikonografiju, ne i na sjeverozapadnu, ali ok, i ja sam dijete Juga) - JESMO li sigurni, da ne igramo na loptu srpskim/srbijanskim radikalima i kljakastim izbjeglicama, kad upiru prstom u nas? Jesmo li zaista proveli pravne postupke, stvorili moralnu crtu između oslobodilačkog ratovanja i glavometa, razbibrižnog grupnog silovanja za uniformirane mladce u dokolici ...? Možemo li reći, geopolitičko - povijesna tektonika; ok, mora biti, proći će, ali mi smo čisti? Ja ne kažem, nismo. Ja kažem, rado bih znao da jesmo. Rado bih znao da nas neobrijani srbijanski šumnjaci ne prozivaju niti sa zerom prava. Ja želim da su luzeri bez "ali". Želim, dapače, da naš dignitet, naša istina, naš mir, mir naše djece ne ovisi o našem nečinjenju, o našem podtepihčenju. O našoj psihi selektivnoj, i pomalo trade-markovskoj. Želim se ne mjeriti prema Srbiji, novopovijesno, uz čast iznimnim pojedincima (Nataši Kandić, Boris Tadić, NVO „Žene u crnom“). Želim da nam netko kaže, mjerivo odgovorno, da nema naših neprocesuiranih, za čije se zločine javno zna, a zločini jesu. Želim znati, mjerivo odgovorno, da više nitko nije ostao, tko će mi pljunuti na ponos, niti u lice, niti – gore još – s leđa, ispod mog stijega, iz moje unforme. Ja želim biti pobjednik, moralno, zauvijek. p.s. Zaista, što je Clintonova radila u Zagrebu? |
