Sjene Sivih Pantera
|
Dok desnim jagodicama pogleda milujem svilenkastonitu maglu zaleglu u kanale slavonske ravnice, koja kao da se skriva od genetski modificirane naranče istočnog Mjeseca, lijevim pogledom ipak pratim promet, ali misli mi lutaju ... Zaista ne znam, kako bi bilo, da mi je otac živ. Da me gleda vodenastim očima starca, misleći da sam mu brat ili otac, a ja pentam kako se sa prijateljima uglavnom družim u osami radne sobe, preko nekog tamo kompjutora, dok telefon nosim u džepu hlača. Oči bi mu se još više razvodnile u rezignaciji ... No, ćaće već dugo nema. Bio je siguran da ću sa par jezika i dobrom školom naći dobar posao i imati sigurnu budućnost. Ali, otišao je u strahu, da ću iz Istočne Njemačke biti upućen u Afganistan, ratovati za Sovjetsku vojsku. Ne znam, kako bih mu sad pojasnio da u Afganistanu Rusa više nema, ali da umjesto Rusa u ime demokracije sad ratuju Amerikanci, a da mnogi polumladi ljudi dobrovoljno idu za njih tamo raditi, jer ovdje... I tako... Kratkim, odlučnim kočenjem i korekcijom upravljača izbjegnem lisicu u snopu svjetala i sjetim se svoje majke. Još davno mi je rekla, kako je dobro što nemam djecu. Jer, u ovakav ih svijet nema smisla rađati, govorila je i spominjala atomske ratove. Taman u to vrijeme, politički blokovi su nestali i zapad je došao i na istok (klinci, pazite na satu zemljopisa!); istočnjaci su odjednom južnjacima držali zapadno intonirana predavanja i sve je djelovalo ok. Plašeći se ujedinjene Njemačke, Francuzi su izumili Euro; krenuo je besramni kapitalizam sa dezićem demokracije, i odjednom smo u svijetu oko nas prepoznavali fraze, kojom nas je donedavna ideologija istoka tako šupljom pričom plašila; neki tamo vojno – industrijski kompleksi, neodgovorno špekuliranje na burzama, umjetno izazvane krize, izvoz ratova, zagupljivanje obespravljene i eksploatirane radničke klase; „sloboda – od čega?!“... To smo tražili, to smo i dobili. I o tome je valjda zborila moja Siva Pantera, ponavljajući kako je bolje, u današnje vrijeme niti nemati djecu. U posljednji tren prepoznavši Presretač, hvatam se u premišljanju... Dobar dio firmi, u koje sam posljednjih godina uzalud aplicirao, svakako je otišao u stečaj. Sreća u nesreći. Paranoju, da moje zamolbe za posao nisu niti primili, da ih je jeo neki plaćeni crv u žici WLAN-a, zamijenila je prilična sigurnost da imam moć, svojom aplikacijom poslati firmu u stečaj. Malo sam si došao kao Hajro Potjerić aka Harry Potter. „Apliciribum!!“ I nema više firme ... Ali, i tu me moja Siva Pantera mogla utješiti... „Znaš, sine“, rekla bi, „danas u firmama vlada mobbing – sine, znaš li, što je mobbing? – i stres, od toga se čovjek razboli; to je prestrašno; meni je drago da nisi dio toga...“ I kako joj reći da je Xanax radi nezaposlenosti tek loša zamjena za Tlakospustin ili Postinfarktol Forte slijedom stresa na poslu. Čekajući da se predimenzionirani SUV u petom pokušaju neoštećen izvuče iz ENC-trake, rezimirao sam... Kako ćaći i materi unatoč doći do posla... makar u Afganistanu, dobrovoljno ...  |
