Pod i svijest
|
Imao sam noćnog morona. Ili noćnu moru, ne sjećam se točno. Ali točno se sjećam svakog feedbacka tjednima nakon nepromišljenih koitusa (plural me bruka), kao i slijeganja četiriju bračnih ramena – ja nemam djece. Utoliko, san je već i krenuo kao noćni moron. Umjesto uobičajenih snova o voženju šlepera po zaleđenim serpentinama, o čekanju zagubljene prtljage pred nastavni let, o traženju prazne kazete u vojsci točno pred smotru ili o tome, kako zgodnim licem nepoznate cure brišem haubu auta, na koju je upravo pisala flomasterom – trivijalni snovi pred prvo metabolno buđenje prije pet ujutro – u ovom moronu od sna u pozadini vremena i prostora tiho je pjevušio Springsteen o tome, kako ima osam godina i sa novčićem u ruci trći starome po novine, a ovaj ga posjedne na krilo, pa se tako voze po njegovom rodnom gradu i ćaća mu priča o ekonomiji. Ombudsman za djecu se ne spominje, niti u kontekstu pedofilije niti djeteta za volanom usred noći. Perceptivno izišavši iz pozadine svog ovonoćnog morona, ćaća sam bio ja. Istina, moj lijepi dječarac već je postao prekrakat, a da bi mi sjedio u krilu dok bismo se vozili po gradu, a njegova kljuka i prištići prije su me činili sjetnima nad treptajem vremena u kojem prođe jedno djetinjstvo, nego što bi me nasmijali u nježnoj ljubavi oca... Pričali smo o odabiru srednje škole, perspektivi pravca studija... Podcijenio sam svoje dijete. Brzim slijedom povezao sam urbano odrastanje, pretke, tradiciju, poznavanje jezika i kultura kao dobre osnove karijere. Naslonjen na patrolno vozilo, prometni policajac spojene obrve sinusoidno ju je izvio, ne zaustavivši nas. Moj je malac pimplao po spravi sa „i“, čijeg se imena – za razliku od cijene – ne sjećam. Kako ne bih izgubio stratešku prednost u ovom muškom razgovoru, nastavio sam mu na pokušano duhovitim primjerima otvoriti percepciju za pojam socijalne i emotivne inteligencije, za softskilse; garnirao sam to ćaskanje ukazivanjem na važnost kvalitetnih diploma, cijeloživotnog učenja, interdisciplinarnosti, kontakta sa drugim lucidnim kolegama, s kojima se neminovno u četrdesetima počneš sretati na nivou razmjene informacija, nabacivanja poslova, prekorednih pregleda ili poreznih povlastica. Sjetio sam se i horizontalne i vertikalne pokretljivosti, referenci boravka u inozemstvu, kao i čitanja cv-a s aspekta frekvencije mijenjanja pozicija. „...igra to ulogu, o, ne zavaravaj se, sine... Sve to naplatiš, ako znaš odigrat' ... “ „Kaj si sad stal?“ – zapitao je, dok sam zaustavljao auto na zeleno svjetlo, kako bi propustio spuštenog, visokopolirano lakiranog Golfa Dvicu i, iza njega, s donje strane plavičasto svijetlećeg BMWića smiješnih spojlera i apsurdnog zvuka. Iz spuštenih prozora virile su glave balavaca, poput ovog mog. „Eto zašto... ne šljive oni crveno...“ „Pa naravno, stari“, reče moje dijete, „danas je petak, kužiš.“ Nisam dospio iskulirati i reći mu u lice, smireno i afirmativno, kako ne kužim. Vidio sam kako je frustrirano pospremio onu spravu na „i“, koja će mu tren kasnije – točno kad sam ga upravo na to ukazao – ispasti iz preplitkog džepa na pod auta. Gledajući u stranu, kljukatomutirajućeprištavi profil mog djeteta odsjekao je – „Dobro, stari, kaj sereš?! Kak' to da Ti to sve kužiš a nemreš nać normalan posel onda? Ma, daj, mojne njatke... Ajmo doma! ...“ U tom trenu noćnog morona, skočio mi je tlak. Lupajućeg srca probudio sam se i odlučio udovoljiti mjehuru, kojem je i sinoć druga piva bila jedna previše. Vani je svitalo. Skuhao sam kavu, upalio računalo i, kao i inače, ukucao – „Moj Posao“. |
