Dvi - tri riči o istini skijanja (aTres ski)
|
Stvar sa skijanjem olako se banalizira. Nije poanta, hoće li dvadesetak tisuća ljudi ovih dana iz recesijske nam ErnamHa iznijeti po desetak tisuća kuna, je li rating, lizing ili treća opcija. Ali osobno, puno mi je spektakularnije bilo nekad davno vidjeti dvometarske skije na oblastom krovu Fiće, nego današnje Thule-Boxeve na besmislenim i ne manje spuštenim SUV-ovima neterensko aluminijskih felgi. Recimo, novodobne carving-skije meni su čisti understatement. Pazi, u doba kad nas Modni Mijau uči kako poštena muška torba mora moći bez vazelina progutati kofer sa Hilticom i gajbu pive, mi furamo skije veličine Pigmejčića. Neprimjetne. Uguramo ih na stražnju klupu, i osim ako smo imali sreće da nas komšiluk vidi u pripremama za put – neizostavno programiranje navigacije uz turiranje motora i Cecin Best Of, iako svi znamo gdje je Šentilj i da se motor ne treba na parkingu zagrijavati ... – nas nitko nije niti opazio da idemo u Šladming. Kranjsku Montanu. Obretauern. Da imamo retro-skije od dva metra, vidjelo bi se; statement bi bio jasan; Rvat je optimist, diše punim plućima, mudro je ulagao na razne strane, dve gajbe, malo plemeniti metali, malo obnovljive energije, zera informatičkih tehnologija i nekaj devizih. A šljuke nek se tiskaju oko čadora kraj muda Jelačićevog ata, dok baja ide na skijanje sa turbođambo skijama za prave muže. Ovak, mi kao da se potajice odšuljavamo na skijanje. Ako imate sreće da vas navigacija ne zezne pa vam na putu u zalcburški land ne odluči pokazati ubavi koparski zaljev u suton, stvar poprima novu dimenziju. Poput svakog dignificiranog Hrvata, zvijerajući uokolo u traženju publikuma, izvlačeći svoje bonzai – carving skije, namještate na oba oka tugaljivo-empatičan pogled prema starijem bračnom paru sa svilenim maramama oko vrata, koji upravo iz vašeg hotela izlaze sa dva klonirana retrivera. Kimnete im glavom i srcelomno trznete crvenom lajnom (by Gucci), kao da ste eto upravo sahranili svog mastifa, ali vas uzica nekako za sreću prati; tuga pregolema. (Tko bi normalan imao za ozbać za skijanje i za džukca, pa još i istovremeno. Ali ovako, pokazujete nonšalantnu pripadnost samodopadnom euro – krugu. Uzica, usput, djeluje i tijekom večere, položena preko stolice pod stol. Neukima djeluje da imate najdresiranijeg peseka na svijetu; živog ga se ne čuje. Naravno, hoteli koji dopuštaju pse malko su skuplji, ali uz toliki put, razlika u trošku je zanemariva ... ) Kacigu za skijanje kupiljenu taman večer prije puta, na Arizoni, poslao vam tamošnji jaran, po Pepexu. Naravno, prvi dan ste još malo holcig i ne laufate talverc baš onak; niste si onaj pravi, ali ne manje ćete se moći obrecnuti na lika u nemuštoj jakni, u kojeg ste se zaletili dok je posve nespretno padao baš ispred vas. Nakon što ste nešto kasnije, u letu odgledavši u 3D cijeli svoj život sa svim facama kreditnih referenata, i sami sletjeli, prethodno tipa ispred vas pogodivši u ćelavu tikvurinu bez kacige, i nakon što vam je neki malodobni, humanoidni Homo Bordix donio vaše skije i štapove i brile i naočale i gebis i mobitel, nepomičnom liku dvadesetak metara uz stazu kažiprstom pokažete prema svojoj glavi. Sa KACIGOM, koja glavu čuva. Začuđeno do umjereno konsternirano par puta zane-nekate glavom prema njemu, i osovite se objema nogama na obadvije skije, baš u trenu kad motorne saonice dođu pokupiti nosorazbijenog tukca bez kacige. Laufajući plavom stazom, dok je vaša Prvozakonita odlučila na dupetu otklizati crvenim spustom („jer nije strmo, a ovako je brže“), taman kontemplirate o udijelu hrvatskog mozgovlja u američkom svemirskom programu, kad skužite da zapravo ne plužite stazom, nego su vam skije zapravo beznadno ukrižene. Ferkrojcane. Haklate špicama, ne?! Inženjerski um odmah nudi rješenje; male iberbrikne, bi se reklo; premosnice, spejser, distancer za skije. Da se ne ukrižaju na vrhu svako malo. I taman, dok se krećete smješkati tržišnoj rupetini i outsourcingu proizvodnje svog zlatnog teleta u neku minornu zemljicu jeftine proizvodnje, pridignuta desna noga skupa sa ćeće sadomazo pancericom & skijom nekontrolirano se odigne sa snijega, koso se dočekate na brid, kratko oponašate onu raskrečenu tuku sa pramca Titanica i onda se noge, štapovi, skije, snijeg, opet štapovi, opet snijeg, faca osobnog bankara, jedna skija, vrhovi borova i plava pista kao takva izmiješaju u lucidni elesdijevski vatromet. Veliki prasak praćen potpunom tišinom i bijelim svjetlom uslijedi u slijetanju; otkud li vam, za ime Božje, refleks da u slobodnom letu podlaktice i šake skupite na prsa za konačni dolet na led?! Bez daha, možebitno slomljene prsne kosti ili barem rebara, mlatarate proskijnicima, koji vam se smiješe i nastavljaju, tumačeći da je sve u redu sa vama i da im mašete tek tako. Jer smo mi Hrvati ljubazan narod. (Isti bodilengviđ, uz kartonski natpis „Cimer fraj“, oni viđaju uglavnom ljeti...) Suprugu, koja ne govori engleski, pronaći ćete na aTres-skiju, sat kasnije, u intenzivnom grohotu sa nekim Engleščićima. Da je ispod poderotine na vašim hlačama poderotina na podhlačama i na gaćama i na vašoj ritici, skužit ćete u hotelu, navečer, inspicirajući natečeno koljeno, na dijagonalnom kraju svog baroknog korpusa. Dan kasnije, bit ćete atrakcija na bazenu; jedini sa ljubičasto-crnoplavim guzom i kukom uz bordozeleno koljeno. Odlazeći iz hotela, mala recepcionarka uz namig će vam dati Milka-čokoladu, jer vi ste onaj sa plavim dupetom; maskota sezone i hotela. Tako je to sa skijanjem, ma što vam za par mjeseci lagali drugi... P.S. O ustajanju. Jer niste zvijer, koja bi uspravnih potkoljenica u pancericama ležeći na leđima lagano ustala - na divljenje vaše izdosađivane supruge - vi ste naravno doma uguglali tehnike ustajanja. Ako nemate štapove s popusta, preporučujem okomito postaviti skije na nižu stranu spusta, paralelno, a oba štapa primiti i zabosti u snijeg na višoj strani, pola metra od nogu, pa se objema rukama odraziti uz štapove. Naravno, ako štapovi jesu s popusta, uračunajte desetak minuta da ih nakon podizanja iz novonastalog, sabljastog oblika nekako izravnate, da ljudi ne misle da ste izišli kositi travu sa alatom iz Bauhausa. Ovu partikularnu pamet delim đabe. :-D |
