Definicija guze, smješak pivi i pokoja o spomenicima industrijske kulture, između
|
Svjestan sam kako osamnaestogodišnjim brucošima uglavnom pod pojmom interdisciplinarnosti prvo na pamet padaju ženske obline i razne čarolije na ugodno kliskim rubovima prijateljstava. Ipak, žao mi je što – barem u prvoj deceniji mog studija – niti u jednom predmetu nije bilo strukturirano govora o kontekstu društvenog razvoja u specifičnom prirodnom okruženju i o posljedničnom razvoju privrede, industrije, kulturnih odrednica. Lakše bi bilo shvaćati i sebe, i sliku koju kao pojedinci, grupe i nacije ostavljamo. A svakako bismo uglavnom svijetom hodali osvješteniji, ponosniji i suptilniji, kad bi se sjećanja na neki tamo jednosemestralni predmet krenula sljubljivati sa radnim i širim životnim iskustvima. Ovako, ostaje mi misterij, zašto kolege pravnici – koliko znam – malo ili ništa uče o komuniaciji, rješavanju konflikta, pregovaranju. Ili zašto moji dobri tehničari gotovo ništa ne čuju o tehnogenezi regije, o novijoj povijesti nastanka naših gradova i gradića oko pilana, rudnika ili sjecišta trgovinskih puteva; o intelektualnim migracijama, cjelinama i pripadnostima. No... Kao gimnazijalac, i sam sam kraj naselja, u koje se stilom gradnje uklapala moja škola, uglavnom prolazio razmišljajući o kontrolnom iz matematike, o zgođušnoj plavušici iz nižeg razreda, koja bi uvijek dolazila u školu u uskim, kožnim hlačama ili o tome, hoće li mi otac uspjeti poslati Springsteenovu kazetu. Da je ime naselja na sjeveroistoku Njemačke, Piesteritz, zapravo izvorno Bistrica i da se uklapa u teze o migracijama Slavena sa tih prostora, bilo mi je posve nebitno; to su bile teme za ljude poput mog prastarog i zamornog profesora povijesti, koji me nekad usput pitao, vozi li Dubrovnikom još uvijek žuti tramvaj, kao kad je on kao mladić boravio u Gradu. Dapače, bitnim mi se činilo, hoćemo li nas par tih dana motorima na noćno kupanje; koji crni žuti tramvaj... (Dimenzije njegovog pitanja shvatio sam zapravo tek nedavno, na proslavi godišnjice mature.) Piesteritz, Werkssiedlung (tvorničko naselje). Poljoprivreda regije krajem 19. stoljeća naglo se razvijala i potakla gradnju preradnih pogona, pa time elektrana, čeličana i tehničke industrije. Slijedom britanske pomorske blokade Njemačke tijekom 1. Svjetskog rata, zemlja nije mogla uvoziti prijeko potrebno dušično gnojivo iz Čilea. Kraj Lutherovog Wittenberga, u Piesteritzu, 1915. nastaje tvornica umjetnog gnojiva, koja idućih osamdesetak gosina određuje ukupni profil grada i uže regije. Izgradnja same tvornice i njezin pogon nadilazili su raspoloživost radne snage; naseljavaju se radnici iz Šlezije, Bavarske, Poljske. Za njih, uprava tvornice od 1916. do 1919. gradi integralno naselje od 363 jedno-i dvoobiteljske redne kuće za 2.000 stanovnika, sa katoličkom crkvom, trgovinom, ambulantom, gimnazijom, vijećnicom i, anegdotično, pansionom za neudane žene. Moguć je najam ili vlasništvo; cijenama ispod polovice tržišne vrijednosti nastoji se ojačati stalnost strukture zaposlenih. Kuće su opremljene, za tadašnje standarde, luksuznim unutrašnjim toaletima i kadama, imaju vlastite vrtove a kompaktnošću i blizinom tvornici naselje omogućava život na malom prostoru, bez automobila i dnevnog putovanja ili pješačenja. Dodatno, u svrhu integrativne komponente zaposlenika, poslovođe i rukovoditelji stanovali su u naselju zajedno sa radnicima radi „skrbi i kontrole“.    (U jednoj od ovih kuća, u vrijeme moje gimnazije, živjela je i B. Iako se nismo nikad upoznali, trajno je utjecala na moje dogogodišnje vjerovanje, kako je velika guza dobra guza.) Tvornica preživljava drugi rat, demontažu postrojenja od strane sovjetskih „osloboditelja“ i ponovni pogon; zapošljava preko 9.000 radnika u raznim pogonima. Nakon ujedninejna njemačke, tvornica je restrukturirana i privatizirana, ostaje oko 800 radnih mjesta u proizvodnji i još oko 1.200 na lokaciji, koju sad koriste i druge firme. Još 1986., dok sam tamo odrađivao prakse, u smjenama očitavao manometarske vrijednosti na tornjevima za sintezu amonijaka, tovario traktorske prikolice prašnjavim katalizatorskim otpadom, prevodio ruske članke o harmonizaciji zrnatosti slobodno nasipanog kristalnog materijala i družio se sa tvorničkim gastarbajterima sa Kube, iz Angole, Mozambika i Vijetnama, radničko naselje stavljeno je pod spomeničku zaštitu. Nešto kasnije nakon ujedinjenja Njemačke, dok sam kao zapadni plaćenik bez potpisa dijelio pamet demokracije vrletima Bosne i Herc., naselje oko moje tadašnje gimnazije sanirano je uz investiciju četrdesetak milijuna eura. Prije par godina, u jednu od zgodnih kućica uselila je prijateljica, koju sam upoznao tijekom rata u Hrvatskoj. (Nikome od nas nije jasno, zašto si odlučila tako otići, M. ... namignut ću Ti večeras; vedro je... ) Nekidan, vodio sam svoju majku, svoju Sivu Panteru, zubaru baš prekoputa svoje gimnazije i, čekajući ju, prošetao oko škole...   Navečer tog dana, čekajući na trgu u centru Wittenberga uz kriglu tamnog piva i posljednje zrake sunca, pokušavao sam svojih pet godina DDR-a sročiti jednom rečenicom. Taman kad sam odustao, prijateljica me s leđa ispod glasa zapitala, smješkam li se uvijek ispred krigle piva...  |
