Ringišpil
|
Madredeus i Merlot sljubljuju se, dok pomalo odsutno ispraćam tjedan. Tjedan dviju smrti, jednog rastanka, i pokoje dobre vijesti. U jednoj dobroj vijesti, ako je vjerovati ljudima koji bezočno lažu svakako, od Velog Jože makar će ostati spomen. Jest malo kao da o gracioznosti srne u šumi pričamo ispod preparirane glavice staklenog pogleda, ali... I suditi je pretenzija.  Druga dobra vijest... Ona kuja, skotna, pregažena, koju smo Prvozakonita i ja dovezli u potisnutoj uzaludnosti pokušaja. Ona, koja je do zore odlučila potražiti svoju sudbinu bez nas, pod istim nebom. Udomila je susjeda, s kojim nikad nisam ni riječ progovorio do danas, godinama. Nismo se ticali jedan drugog. Upoznala nas je, decentno, kako to samo kuje znaju, i sad se susjed i ja družimo. Osim što se ona pomalo oporavlja, što jede, prihvaća lajnu i što ima ogromnu košaru, iz koje se smješka susjedu i meni, kuja se u međuvremenu zove Larisa, a susjed kojeg je udomila - inače ratna naplavina iz jedne miteleuropejske zemlje - obećao joj je srediti papire za konačni odlazak u dijasporu. Neke Tuzlanke imaju sreće pod svojom sretnom zvijezdom...  O rastancima se romani još pišu, pa ne bih komentirao postupak u tijeku. Naravno ostaje razmatranje o energetskim potencijalima privlačenja, o neupitnosti i ćudoređu nepokazane emocije i o općoj zbrci projekcija između ljudi, želja i sudbina. Držat ću se radije svoje fascinacije različitostima kultura, slojevitostima percepcija i, ziheraško-strojarski, uz Madredeus i Merlot, ove svješkaste oraške večeri ću na terasi prokontemplirati još pokoju, neverbalno, o mistici materijala tvrdih, krtih. (Dani filma samo što nisu, rode se pomalo spremaju na odlazak, laste kruže sve sigurnije, i uskoro će se jutarnje magle posavske sljubljivati sa fermentacijom duhana i mirisom piljenih drva...)  |
