Dessau - Bauhaus
|
Čovjek je čudna beštija. Kad se na godišnjem odmoru čudno obuče i uzme fotoaparat, preplaćujući sretno domaće ribe iz Afrike i diveći se autohtonoj ljubaznosti lokalnog stanovništva (?!), sav je zainteresiran za znamenitosti, stura se fotografirajući i kaskajući za turističkim vodičima glasa poput najavljivačice vlakova. Ali kad isti taj čovjek treba stići od A do B – a između njih je tisuću kilometara vlastoručne vožnje – nema te turističke atrakcije, koja bi zavrijedila skretanje sa autoputa. Čak se i nužda povezuje sa nuždom sipanja goriva. Takav sam dakle. Ja. Takav, svake godine se satima i satima vozim iz Zagreba ka sjeveru. I onda nakon tih sati i sati vožnje, ugledam prvi spomen odredišta na sjeveroistoku Njemačke, i brojku – 600 kilometara. (Pa što sam dosad radio, pudlicu ukrug šetao?!) I onda to krene; raspoređujem kave, duboka disanja, mrdanje lijevom nogom i desnom rukom, prozor – klima. 500 km. ... 400 km ... I svaki put krajičkom oka spazim smeđi natpis „Bauhaus Dessau, kulturna baština UNESCO-a“. I prođem, smiješeći se toj najavi posljednjih kilometara do Lutherovog Wittenberga, do dijela mog života nekad davno. Do sebe, nekog drugog. Tako je bilo i ovaj put, prije par tjedana; zapravo – otprilike je tako bilo. Ovaj put, odlučio sam se makar na pola dana čudno obući, povješati fotoaparate i diviti se autohtonoj ljubaznosti urođenika među znamenitostima... Bauhaus. Dessau.    O ideji Bauhausa dovoljno piše na internetu, a nemam pretenziju praviti se poznavateljem materije; definiranosti oblika funkcijom, eksperimenata bojama. Neću docirati o priučenom znanju, o ravnim krovovima sa „socijalno interaktivnim“ terasama, o ugradnim kuhinjama i ormarima od prije devedesetak godina (da Eduro, da Smeg...) Najkraće: Arhitekt Walter Gropius – kasnije faca u Americi (što ništa ne mora značiti) – polovicom 20ih godina dovodi školu Bauhausa iz Weimara u Dessau i tu gradi zdanje, koje će postati uzorom arhitektonske moderne. Kako bi dodatno izišao u susret kolegama profesorima – među njima Kandinski, Klee, Schlemmer – na par minuta šetnje od škole gradi kompleks urbanih vila, u kojima oni stanuju sa obiteljima i nastavljaju eksperimentirati sa formama, bojama i shvaćanjima. Pod pritiskom jačajućeg nacizma 1930ih, uz zatvaranje škole i Gropiusov odlazak, gradska uprava vile prepisuje tvornici „Junkers“, uz uvjet da se građevinskim zahvatima dokinu „narodno strani“ elementi poput velikih prozorskih stijena i nadvišenih bočnih stepeništa. Tijekom Drugog Svjetskog Rata, dvije su vile uništene; vlast u Sovjetskoj okupacijskoj zoni – kasnijem DDR-u – prepustila je zgrade vremenu i volji korisnika. Koketirajući sa povijesnom njemačkom industrijskom i tehnološkom tradicijom, DDR drugom polovicom 70ih godina obnavlja zgradu Bauhausa i uvodi širi tematski kompleks ponovno u javnu svijest. Međutim, tek nakon ujedinjenja Njemačke, 1990ih gradska uprava Dessaua kreće sa rekonstrukcijom postojećih vila, vodeći se nakon duge polemike načelom da se vanjski izgled što autentičnije vrati prvobitnoj izvedbi (dijelom čak sa originalnom fasadom), a da se u interijeru dopusti vidljiv trag življenja i uređivanja od strane različitih stanara i namjena i preinaka tijekom desetljeća i režima. 1995. UNESCO uvrštava zgrade Bauhausa na listu svjetske kulturne baštine, a one otada služe kao prostor za kulturne manifestacije, radionice i izložbe. 2010. – ne ignoriram natpis uz autocestu. Nakon kratkog obilaska oko glavne zgrade, odlazim do renoviranih vila - „Meisterhäuser“. (Više ovdje )    (detalj otkrivenih ranijih uređenja zidova)  (Walter Gropius, Renault Scenic  )  (Na inzistiranje arhitekta i negodovanje stanara, spavaća soba jedne kuće je obojena u crno, uz komentar kako je „mat crno jest depresivno, ali ne i sjajno crno“. Nakon jedne probne noći, dotični stanar navodno nikad više nije prenoćio u toj sobi. Crni premaz je original, otkriven ispod nekoliko slojeva boje i žbuke.)   (tipično stubište sa „brendovskom“ kvakom Waltera Gropiusa) Ponekad vrijedi stati usput... |
