Jelo Žužinek: Papillon
|
Mili moji seksualci bez metroa, oskudnim životom osunčani i posjekotinama od mudrih knjiških stranica urešeni Jelo Žužinek trenutno kontemplira. Jer njegov abklač, izvjesna Žuži Jelinek, nekidan fino namjesti gebis u kameru i na pitanje o štetnosti visokih potpetica veli kako je štikla zakon. Pa se nadoveže Sevka i veli kako će možda jednog dana znanstvenici utvrditi da … eehmmm… trept… je… štikla … aaam… baš lipa. (Ili tako nešto). I zaista. Koliko smo puta, mili moji i pragmatičnošću muškog uma moje još milije, vidjeli tipični mladi par - ona u minici, štikla, žbuka, gore noktići, dolje bez. A uz nju steroidni krkan da krkan, lančina, HV-zurkica, trenirka „Orobio Kapo“ i fine tenisice, po mogućnosti suptilnošću detalja - odvezane. U očima mu onaj zidarsko - poduzetnički duh „Mala, moje ruke, tvoj materijal, može'l, rrkšmrrk?“ I onda, kontempliram dalje, par životnih masturbacija kasnije, eto nje, vrti krunicu, cipelice k'o časna sestra, okopava gredicu sa raštikom iza kuće. A on? Eno ga; slika mu na miljeiću kraj terine sa voćem. Herc ga bubnuo davno. Ona mu ode na grob kad krene izmjerit' gustoću kostiju. A on u tenisicama hodao, anatomske, zglobougodne. Zdravstveno prikladne. Ona - u kostolomnim štiklama. Golih sapi uglavnom. I gle ih sad. Kako koga di. Mislim da je vrijeme da okrenemo pilu naopako. U ime emancipacije i ravnopravnosti, životnog očekivanja napose, nama muškima je vrijeme popet se na štikle. Dokazano produljuju životno očekivanje. A i ova slika na blogu nekidan. Uslika zvucima kasne veljače i aromom tamne pive zanesen bloger nekog nemodnog mačora, kako … radi … što najbolje zna. Na slici, on, rutiner, pomalo odsutne face; ona kao Sandra Bagarić u najboljim danima, zinula očiju širom zatvorenih. I onda se jave naše bezrepe sugrađanke i komentiraju sliku: Nju boli. On nju u guzu, pa ona zato vrišti. Tipično muško. Jedna veli, tako mačori to, pa se vrate ofucani i gladni. Pa to vam velim, mili moji metroseksualci i vi, koje se tako osjećate. Mačori sve rade da udovolje svojim mačkicama, pa onda još i krepaju ranije. Još je Kalimero rekao – to je nepravda! Ali naše mile ženske sugrađanke ujedno i ol inkluziv tu ful puše mrske seksualne stereotipe; da ona jadna, on nju, ovoono. Tata popravlja auto, mama kuha ručak, spika. A kaj ak su to na slici dva muška? Kaj ak su dve cure i jedan Strap-on? O tome mucice šutijeju. Kuištimene. Možda bi mogli probat' ovo sa štiklama na mačorima. Umjesto u čizmama, mačistički i stereotipno, da su na štiklama. Recimo. Pa kad krene u čet'ri ujutro stampedo štiklica pod prozorom… /U ovome vidim i šansu za naše obućarstvo./ A tek prizor, staaari mačori gledaju slikicu svoje micemace na miljeiću kraj terine sa voćem i prilično zadovoljnog izraza lica kopaju raštiku iza kuće, odmah poslije zornice... (Sjećam se, a propo mačaka, kako me jednom svojedobna seriozna predsjednica jedne kvaziseriozne skupštine ukazala na populacijsku zabludu o sporosti krava i hitrosti mačaka, jer, rekla je samouvjereno, kad ste vidjeli da je na cesti auto pogazio kravu, je li tako… Tako je rekla. Mucica.) „Niste seksi muškarcu? Koga briga – vagi jeste.“ Čitam jutros na portalu. Vagi ste seksi. Vi, cure i one, koje grotesknim šminkanjem pokušavaju tako izgledati. Dakle vaga vas kuži. I mora da je vaga muško, jer inače čemu vam satisfakcija, sistaz!? Zamišljam i rvacki kontranaslov: Bazdiš ženi? Koga briga – Žuja te ne njuška.… Bi B.a.B.e. potrošile cjelogodišnji proračun na proteste… A ne čujem ni da se Bozanić ili Kaćunko (fakat, di je nest'o?) nekaj propinju u zaštitu familije, koju uglavnom čine muško i žensko, a ne žensko i – vaga. Prolazi im, mili moji metroseksualci, bradaz, houmiz! Prolazi im, i ja vam to uporno tupim, ne zvao se ja Jelo Žužinek! Papillon dakle. Obrati mi se nekidan jedan ucviljeni muž. U očima mu vidim sav gorki očaj štikle, vage, žrtvenosti seksualnog stereotipa (fakat, zakaj viktimolog Šeparović ne veli nekaj o svemu više; pa muški su viktimizirani, ej!) I veli, u braku je dve decenije; li – la, kao i većina nas. I kuži da brak nije samohotka, da se mora podmazivat, njegovat, ulagat. Stalno i uvijek. I priđe svojoj netom obrijanoj i nahranjenoj ženkici, zagrli ju, krene ju nježno ljubiti. Ono, baš filmski; polako, vrhovi prstiju po potiljku, pogled kroz poluzatvorene okice i sve po protokolu. Ona – ni vrit ni mimo, kak vele stari Latini. Ne mrda. On malo žustrije; osjeća komad pod rukama; zgodna je, još je prava, čovječe, misli si on. I krene ga, ono; baš ga krene. I baš se osjeti kao brucoš sa mrak komadom. A ona – ko fosna. I onda ona njega odgurne, da daj, pusti me s tim; ja hoću leptiriće tu – veli i pokaže na trbuh – i ako ne možeš tako, nemoj me mučiti sa ovim. Veli. Ona. Mu. Leptirić. Leptir. Papillon. U onom jednom filmu, lik otpluta sa otoka definiranih rutina na splavi od kokosa. Drugi lik ostane. Kopat raštiku. ...  |
