Mjerila maketa, teorija morfnih polja i pikasovsko guzoljublje
|
Sa podosta nostalgije prisjećam se „Mehanotehnike“. Zlobenska firma, koja je radila divne modele vlakova i kamiončića. Negdje u isto vrijeme, kad je moj stari (u baloneru, u maniri Ive Gregurevića u "Odmori, zaslužio si") objavio da je dobio trosobni stan i da je od „Novogradnje“ (!), počeo sam otkrivati magičnu privlačnost hrama odmah kraj Planićevog nebodera na uglu Gajeve i Bogovićeve – „Aviotehna“. Za par „crvendaća“, koje bi moj stari teškom mukom i raširenih zjenica svaki put iz novčanika dao svom zakašnjelom sinu jedincu, u „Aviotehni“ si od sijedog prodavača rumenih obraza, baburastog nosa i odvratnog daha mogao kupiti one čarobne kutije prepune plastičnih dijelova i naljepnica, od kojih bi ti onda u neponovljivoj kombinaciji vlajske nonšalancije i pruske preciznosti slagao makete aviona egzotičnih naziva. Iako tek kasnije očit, problem je bio neminovan. Proporcije, veličine. A ovaj post je samo pokušaj razmatranja, zašto muški, uz iznimke muških i iznimke velikih, načelno teže - velikome. Nije „Mehanotehnika“ bila idiotska firma. Nudili su oni velike pakete sa vlakovima i tračnicama, tunele, kolodvore i sve ono, čime su se vjerojatno mogli igrati klinci eminentnih drugova iz Saveza Boraca i Izvršnog Vijeća; oni, koji su zasluženo živjeli po Tuškancima, Nazorovima, Pantovčacima. Recimo, poslože pruge i kuće po cijeloj djevojačkoj sobi, i nikome ne smetaju. (Čudno, isti ti klinci provincijskih dotepenaca SKOJevskih danas tvrde da su agramerska krema starostedilačka... Enivej...  )U Novom Zagrebu, stvari su, logikom razuma i manjih zasluga očeva, morale biti manje, a i za takve potrebe tržišta „Mehanotehnika“ je imala čisto tržišnom logikom definiranu ponudu – veća mjerila; manje modele. Za male stanove malih ljudi. To su skužili roditelji mog tadašnjeg prijatelja iz razreda; par arhitekata sa stančićem u Aleji pomoraca, pa su inteligentnim pristupom klincu nakupovali sve pripadne rekvizite željezničkog maketarstva u nekom prikladnom mjerilu; nekakav tamo sitni N, TT; pojma nemam… Moj se pak stari nije zamarao suvišnim detaljima, i svom zakašnjelom jedincu nije samo kupio samo jednu kutiju sa svime, pa i drugu, pa par kubika kućica, brdašaca, vagona, pruga i znakova. U najvećem mjerilu (izuzev ipak malo neprikladne „vrtne željeznice“, koju smo tek kratko razmatrali). Ne, njegov sin imat će maketu svojih snova. Molim. Mali ne pije, ne puši, ne ganja ženske. Dobar je na "Tehničkom". Te će u sobi tri-i-pol sa tri-i–pol, uz dva kreveta, stol, regal i ormar, svoju maketu graditi u veličini 3,5 x 1,5. A ne tamo neke degenerične minijaturice, da oči pokvari i kičmu iskrivi. Pih! Sirota majka sav je zdravi razum i pedagoške principe očajnički integrirala u opasku, kako to ne stane u sobu. A mali zakašnjeli jedinac, ja, već je tada pokazivao lucidnost inženjerskog pristupa, pregovaračku taktiku i socijalnu inteligenciju. Obratio sam se ocu. „Ne može tako. Ali može, ako rastavljivo spojim dvije daske. Preko sporednih kolosijeka, koje mogu rastaviti kad pospremam sobu.“ (Dok se otac bljeskom rascvao poput magnolije, majka je otišla u drugu sobu, upalila lampu i cijelu noć tipkala prijevode.) Godinama su ogromne daščetine - veća i manja, sukladno idejnom projektu - stajale uz mali zid male sobe; radovi su tekli sporo, travnjaci (od lijepljene obojene piljevine) nisu bili preuvjerljivi, a i čavlići, kojima smo stari i ja zakucavali metre i metre tračnica, bili su predugi i virili su iz daske. Poseban dojam ostavio je, ipak, u svojoj uzaludnosti groteskan doprinos moje majke. Neponovljivom, ponosnom ljubavlju za sina i detalje, u par večeri je od stiropra izradila poveći – zapravo impozantan - tunel; na reljefnoj tapeti crtala je uzorke sitne cigle, satima sa bojicama stvarala pravu nijansu; lijepila drveće od obojene vune i svako malo podizala naočale i promatrala svoje djelo sa par centimetara udaljenosti. Naravno, socijalni biciklist kakav sam bio, nisam popljuvao starog zbog izbora čavala kao za konjske potkovice, ali sam rasplakao majku brutalnom i beskompromisnom nespornošću argumenta: Tunel jest lijep i raduje me kao takav, ali ne pada na pamet upotrijebiti ga na maketi - ponešena dobrom namjerom, potrudila se napraviti posve nelogičan prikaz zdanje od cigle, a ne prolaz kroz prirodno brdo. Pokušala se još jednom izvući, nudeći mi brda od kaširanog papira i obojene mješavine brašna i vode. I taj sam projekt odbio, radi skorog užasnog smrada i prevelike (!) težine njezinih uradaka. Sa „Aviotehnom“ je bilo slično kao sa „Mehanotehnikom“. Stari bi nakon ribičije preparirao glave trofejnijih riba, i bez ikakvog osjećaja za estetiku čavlima ih pribijao po lakiranim štokovima. Poput totema ili vudu-figurica, svaka je soba imala svoju iskešenu štuku ili sominu kraj vrata. (Oni zaslužniji, u Nazorovoj i na Tuškancu, imali su glave jelena i veprova…) Utoliko, sinek bi svoje makete aviona iz „Aviotehne“ vješao po cijevima od grijanja, pod plinomjer, pod sanduk od roletni. (Naravno, „crvendaći“ bi se iz tatinog novčanika najlakše dali iskamčiti poslije uspješne ribičije.) A jer su i ribe bili trofeji zbog veličine, porasli su i avioni. Vrlo brzo – stari je često išao u ribičiju – rasponi krila došli su do skoro pola metra, a one glupe daščetine od željeznice morale su biti uklonjene iz sobe, kako bi sinek pastelama na tepisonu mogao iscrtavati aerodrom za desetak glomaznih aviončina. Inspiriran padom Adrijinog aviona na Korzici, manje drage avione ponekad bih oko motora namackao ljepilom, pripalio, i zapaljeni bi zrakoplov nekontrolirano gubeći na visini profrljio kraj glava vrištećih susjeda na katovima ispod, uz štropot zapaljenih krhotina se razlijećući na pločniku ispred zgrade. Gledajući ka iskolačenim očima i nijemo otvorenim ustima roditeljskim, pojasnio bih - "Strašna nesreća. Sutra je dan žalosti." Uglavnom, kad sam se godinama kasnije vratio u prazni „Novogradnjin“ stan, one mega-daske sa prugicama nije bilo. Većine aviona isto nije bilo. (Ni starog nije bilo…) Ali ostala je podsvjesna preferenca za velikim, koju prepoznajem kod većine muškaraca. Po mogućnosti, auto mora biti velik. I imati velike kotače. Velik motor. Velik prtljažnik. Stan bi trebao biti velik; kuća još veća. Perilica posuđa mora biti velika. Televizor. Velikom avionima radije letim. Mali psi me uglavnom iritiraju. Da zgodna ženska treba imati velike oči, usne, guzu, sise – to se podrazumijeva (kao i da poštena žena treba imati male i uske tjelesne otvore, začudo i unatoč – dodao bi ironično onaj Jelo Žužinek). Udaljenost do punice, najbolje je, isto treba biti velika. Tako je to. To je tak', i bok. Biolog Rupert Sheldrake tvrdi da nas po rođenju određuju i morfna polja; da okolina definira naše fizičko i mentalno formiranje i urastanje u nju. Moja bi majka vjerojatno rado rekla tek kako je stari bio megaloman i malograđanin. Kako god bilo, ja sam, kaj se ženskih tiče, na Pikasovom tragu. Veliko, tamno, bademasto žensko oko na velikoj, obloj, čvrstoj ženskoj guzi. Tu se nema kaj. |
