Sedam čikova, komunikacijski bonton i pitanje Lastanu
|
SEDAM ČIKOVA Prorjeđivanje je gadna stvar. Tako, tokom prvih godina studija znao bih sam sebi biti uvažen i pomodno ustresen, kad bih parirao kolegama i pojasnio kako sam, crtajući rapidografima neki bogohulno nesretni reduktor, ispušio noćas cijelu kutiju. Drugi jak motiv pušenju bile su one rijetke bezrepe sugrađanke, radi kojih bih naravno i ja kupovao cigarete (jer bi njima upravo nestalo, trept), ili bi bilo ritualno i slatko, dijeliti jednu cigaretu, umotani u deku pred televizorom… Kasnije je sve došlo na svoje; dobri ljudi izmislili su AutoCad (taman me mašio), a moja Ozakonjena Bezrepa Sugrađanka (OBS) još je prvog dana pojasnila, kako ona ne puši. Tako se to sa pušenjem onda jako prorijedilo, i na koncu stalo skroz. O znanstvenom pristupu mogućoj povezanosti zadovoljavajućeg seksualnog života sa pušenjem sa aspekta prorjeđivanja – ne ovom prilikom. (Recimo tek da sam se u iskrenoj nadi vratio povremenom pušenju cigarilosa. Ali ne vidim kvantifikabilnu povratnu spregu.) Tim više, trudim se imati - natruhama možebitnog seksualnog jala protkanog - razumijevanja za pušače. Isprva sretan radi restrikcija pušenja na javnim mjestima, ubrzo sam uvidio da većinu poznanika oko mene čine pušači. I da, ako želim čašicu razgovora ili fildžan koketerije, imam udisat' opori dim i bacat' robu na pranje nakon takvog samoodabranog druženja. Kako bih se odupro riziku asocijalnosti, pokušao sam afirmativno i sa razumijevanjem ići na win-win foru, na par-nepar (djeca 60ih i 70ih sjetit će se registracija i zabrane vožnje u doba nestašice benzina). Nudio sam svojim milim pušačima – jednom kafić za pušače, jednom meni za dušu, za nepušače. Pošteno; fifti-fifti. Ali da ne, jer da oni moraju pušiti. Ja, valjda, ne moram disati. I tako, nakon slično zvučećeg tematskog dijaloga neku večer, prijateljica uporno romčeći propita, mora li baš izići na balkon zapaliti. Pogledam ju onakvu umilnu, toplooku i obloguzu; pogledam u hladnu snježnu noć, i u bešćutnoj afirmaciji tek slegnem ramenima. Sedam puta je siroče cupkalo vani u oblačiću vlastitog svetog dima; pomalo me podsjećala na djevojčicu sa šibicama, kako kroz zid gleda toplu večeru na stolu… No, kapu skidam, ispoštovala je. I nisam ja sad tu neka sitna duša, niti sam sadistički brojao njezine obzire. Nisam. Ali sam ujutro našao uredno pozabadanih sedam čikova u zemlji za cvijeće. Kao tri i pol muslimanska mezara. Kao sedam sekretara SKOJ-a. Da je duže ostala, imao bih bonzai – Stonehenge u kopanji uprizoren vjerojatno. Ili Eiffelov toranj od čikova. Iz faken obzira. Misli o kopulaciji, radikalnim mjerama i prorjeđivanju dale su mom pogledu akvarelan izgled. I tog sam jutra - deja vu uzaludnosti - zaključio da mi je tako dosta biti vječni, sigurni pušač. KULTURA KOMUNIKACIJE Malo je to keč. Kao klinca te još uče da sa strancima ne treba pričati. Ali – kontradikcije radi - da treba uvijek prvi pozdraviti ljubazno, a na pitanje fino odgovoriti. Drugi tanjur juhe kod tete ili žvaku nekog sumnjivca treba, učilo nas je, odbiti sa artikuliranim „ne, hvala“. To su postulati bontona. Keč je zapravo i to, što se znanost stura dokazati, koliko našeg ponašanja, naših reakcija i emocija mi ljudi vučemo od beštija. Tipa, muško je glava stada, lovac i provajder; ženka je ta koja bira. Mirisi su gotovo presudni u odabiru partnera. Intuicija životinji često glavu čuva. Ali gle sad. Tko je od nas pristao na brak, njušeći nepatvoreno jutarnje isparavanje suposteljnice ili sukrevetnika? Ili, to sa intuicijom. Tko je, stojeći na kiši pred prednjim vratima busa, ustuknuo i zakasnio na posao, intuitivno odbijen izgledom vozača? Tko je, tjeran nekim neartikuliranim osjećajem intuitivne neugode, izišao iz hipermarketa, ne kupivši potrebnu vešmašinu unatoč svom jezikoslovnom miloklizju uščuvane prodavačice bez burme (i to još uspio doma prihvatljivo pojasniti svom neobrijanom anđelu)? Fundamenti dakle štekaju. (Dođavola, namjena fundamenata je da štekaju. Hm.) U svakom slučaju, nitko od nas na razgovoru za posao nije zbilja u prvi - ili neki slijedeći - plan stavio intuiciju - liježe li mu prekvarcana teta iz kadrovske, struji li uredima pozitivna energija ili je prepenetrantan lažni miris osvježivača zraka. Sve se vrti oko našeg doprinosa misiji firme, oko socijalnog paketa, oko očekivanja plaće. Uglavnom uzimamo bus koji stigne, svi nam se mirisi sviđaju. Bacamo preko palube vlastitu evoluciju. A najgore je ono, kad shvatimo da su nas rođeni starci zavalili sa onim prvospomenutim „ne hvala“. Jer mo'š ti napisat najrječitiji si-vi. Obući se za razgovor sukladno svoj relevantnoj literaturi. Imati uvježbane pravce gledanja, količinu spontanog smješka (uključujući položaj očiju i obrva). Sve đabe. Đabe ti i progutat negativnu intuiciju na samo ime firme, kojoj ideš tvrdit' da te njima ne tjera recesija (dajte najte, trept, no!), nego da si od malih nogu htio baš za „Muflj ImpEx Transkontinental Jam-T-Do“ zdušno raditi. (Jam-T-Do čitaj Đeem Tiii dooo.) Đabe, ako ovi nisu imali roditelje, pa na svo tvoje ponuđeno znanje nisu naučili niti reći - „ne, hvala“. Čekaj ti da ti odgovore, makar na mail. Mantraj ti sebi ono, kako je ne NE. Aktiviraj u Autluku kojekakve Dilivri Risipte uz si-vi (a ne ispadni paranoičan da zapravo zli mali mravi u žici jedu tvoje aplikacije). Kuki; nismo deca, kaj, kakvo sad „ne, hvala“?! Dajte najte. I eto. Dok se hvataš u nadi makar eksplicitnom, ljubaznom i bontonskom odbijancu (ista bi te nada u seksualnim intencijama učinila ovjekovječivim idiotom, naravno), gledaš te čikove, tih sedam sekretara SKOJ-a u kopanji i misliš si… … sutra je novi dan… P.S. Dragi Lastane, Al se veli da je nou njuz gud njuz, jel se može reć da je nou es gud es? |
