Deus ex machina
Napokon. Sigetski stančić je uglavnom adaptiran. Ne skroz, ali uglavnom. Nema više višednevnih okološkoljknih veceozapišača sa poluspuštenim hlačama. Nema gipsa, Bauhausa, gletmase, Bauhausa, silikona, Bauhausa, čikova, lanjskog preznoja. Prozori oprani, nakitići nakitićeni. Idila. I onda – smećkastocrvenkasta mrlja na svježe ofarbanom zidu… Kaj, kaj, kaj…? Prstopip… Mokro. Godinu nakon prohrđavanja jedne cijevi od grijanja, sad druga. U finom tankom mlaziću slini na zid. Usred sezone grijanja. Na svježe ofarbani zid. Kojeg sad treba razštemati da se zamijeni komad cijevi. Lani, majstori su prigodno uništili parkete i razbili policu. (Osiguranje nije platilo; nije bilo utvrdivo da se nisam ja penjao po polici.) Dok sam još mantrao Dalai Laminu umirujuću „Drop the thought“ kraj radijatora, obavio me oblačić plavičastog dima iz kupaone. Vešmašina je nakon duge i teške starosti ispustila ono malo duše. Ovdje ubosni ima neka umotvorina kako belaj uvijek dolazi po triput, pa je opet sve mirno neko vrijeme. I zbilja. Nekoliko mi je ljudi nekidan mahalo, dok sam prolazio sa autom snijegom zametenim Orašjem. Ali nije da me vole, kako sam narcisoidno i kratkodaho pomislio. Nego mi je blokiran stražnji kotač. Najbliži servis – ne radi. Idući najbliži, odmah tri takva, su na oko 80 kilometara; šlepanje bi koštako oko 300 eura navodno. Demiđ kontrol tražen. Gutam knedlu i obraćam se komšiji Jojboliju, koji inače popravlja traktore. Mutni lik sa konjskim repom i tradicijom osviještenim muzgavim radnim odijelom otpoji ručnu, kako bih uopće mogao do servisa. U ovlaštenom servisu vele, niste smjeli skidati ručnu, ali mi svakako ne znamo, što je uzrok kvara. Te, mogu li im ostaviti auto par dana. Na moje ironično pitanje, znaju li gdje je Orašje i kako do njega doći, nisu baš sigurni, ali slute da mi auto treba. U idućem servisu otkriju kvar i skinu sklop, kojeg treba zamijeniti. Dvije sajle i plastična kutijica. 600 eura, vele; za narudžbu - polog pola iznosa. Ali da ne primaju kartice i da će dio stići tek iza Nove Godine. Kad mislim biti u Zagrebu. Ili već u Austriji. Ili na krajnjem sjeveru Njemačke. Prvozakonita žubori kako nam sad baš pred skijanje ne paše ta investicija te zar ne možemo bez te ručne na put. Slučajno srećem Mutnog lika sa konjskim repom, traktorskog Jojbolija, i popijem alfamužjački monolog o tome kako je dijagnoza ovlaštenog servisa pogrešna i da oni vide da me mogu muljati i da ja njemu samo kupim pakne i da će on to meni sve srediti. Te da što znaju tri servisa o paknama, i kakav vražji kompjutor ručne kočnice. Blago rezigniran, par treptaja kasnije slušam punčev monolog-u-nedostatku-teme o tome, kako nisam smio koristiti ručnu kočnicu. Da je automatska, ne prihvaća. Nudim kompromis: Ubuduće ću po potrebi za svako kočenje stavljati ili vaditi njezin osigurač. Razilazimo se u dubokom muškom prijateljstvu. Između Božića i Nove valja mi na put, 200 km do servisa. (Usput pitam za interval izmjene zupčastog remena, kako bih izbjegao treći poslovični belaj. Po knjižici i jednom servisu, 120 000. Po drugom, 80 000. Treći tvrdi da je interval 60 000 km. Ovlašteni servisi dakle nude raspon od 60 000 do 120 000. Jors tu diskavr. Pejnfuli.) I opet, napokon. Napokon dva poziva za posao. Prvozakonita je potegla opake veze i iskopala šansu, koju kao nezaposlena sponzoruša nemam obraza odbiti. Zdušno se raspisujem o tome, kako cijeli život zapravo želim biti upravo sekretarica u veleprodaji pića. Natrušno prekvarcani curetak iz uprave imao je samo jedno pitanje – smatram li se sposobnim za takav posao. Šuškovskom blagoglagoljivošću i okosmješkom afirmativnim potvrđujem razlog dolaska – da. Fiksiram njezine nemirne prste odgriženih noktića. Veli, javit će se za drugi krug razgovora. Druga šansa – plaćena obuka i smještaj u Bremenu, potom preuzimanje novootvorene filijale njemačke firme za tehnička vještačenja. U južnoj Transsilvaniji. Plaća "visoka, po rumunjskom standardu". (Sibiu. 24 sata vlakom do Zagreba, preko Bukurešta i Budimpešte. Ili oko osamsto kilometara autom, od čega 300 autoceste.) Prvozakonita uvijek veli – čin slijedi um. I da je to kod mene sve zato što sam negativan. Kontemplirat ću o tome preko praznika, između raskopanog radijatora, crkle vešmašine, zupčastog remena i računala ručne kočnice. Vama, subložnice moje i sublokci, želim sretne praznike; zdravlje i zdravlje. Aj majt bi bek. Or not. |