Vječnost gubitka nevinosti
|
Nekoliko sam puta kao stilsku figuru koristio taj gubitak nevinosti. U nekom smislu, ja sam zapravo još uvijek jungferica. Dorađujući taktički Brandtovu politiku malih koraka, ja ga nikad nisam napravio. Prvi korak. Jesam ponekad stvorio uvjete za njega, ali ja sam pošten. Ja nikad nisam tražio. Ali uvijek me je nalazilo. Nafaka kozmička! Našlo me tako i tokom planiranog godišnjeg. Nevinost, pojam pod kojim shvaćam donekle pogrešne predstave o bitnosti, uvjetima i trajanju i o tome, kako poslije ništa nije isto i svi ti sve na faci vide jedno vrijeme. Eto, tako me našlo i ovaj put. Naivnog, nespremnog, i nakon svega i sretnog i razočaranog. Majstor je rekao početi raditi u nedjelju; izbiti nešto zida, podebljati nešto pregrade, spustiti malo stropa. I da mu dva dana treba, isto je rekao. Moja Prvozakonita odustala je od tog i takvog samoiniciranog godišnjeg odmora na poluvremenu, ostavivši me sa majstorom, koji je radove proširio i na susjedov stan, nakon što je kupio otužno previše materijala (kojeg je onda poklonio mom susjedu, ne bi li tako usput osvojio susjedU). Ostavila me dakle rođena žena da ostanem sa majstorom, koji mrzi foliju na parketima pa ju ne stavlja (citat argumenta: "De, ba!"); sa majstorom koji sve potrebne alatke drži minimalno deset metara od sebe; sa majstorom, koji doma valjda ima samoperući wc i koji inače vjeruje da njegov Šegrt može istovremeno ići u Bauhaus, miješati ljepilo, gletati, dodavati kombinirke, čistiti tracke sa parketa i kuhati večeru. Jer – majstor je ujak Prvozakonite, El Dajdža, i to tako ima biti, dok je besplatne dobre volje, viška kako-čijeg vremena i penzionerskog volontarijata. Otišao je zbilja u utorak, što zbilja je dva dana u tjednu nakon nedjelje. Ali sa tjednom između. (U tim tjednu, načuo sam, u Zagrebu je gostovao i U2. I Pljoska Sosajeti mi se smiješio, al đabe; dajdža gleta li ga gleta, ako baš nije kidnuo susjedima… From dask til don…) U međuvremenu, klizne stijene se ne mogu ugraditi zbog radijatora, koji se ne mogu skinuti zbog vode u sustavu. A i to tek za par dana. Trometraš sa dvije boce za varenje na ramenima veli „Neće to prašt.“ Pa sam još dva dana usisavao poslije njega. Utoliko, ja sam izgubio nevinost. Ja sam heban. Vlastitom pretpostavkom trajanja i kompleksnosti banalnodjelujućih radova. (Prvozakonita bi rekla – „Čin slijedi um“. Rekla je i stvari poput „Čemu Ti diploma, a ne možeš to sam, i kakav Ti to alat treba; jooj uvijek kompliciraš!?“ Rekla je i kako sam baš nefleksibilan i, kad mi je doktor nakon svega propisao injekcije radi terapije teniskog lakta, kako mi je odmah rekla da ne vukljam sve sam.) Tako, našao me taj vječni gubitak nevinosti mentalne i ovaj put. I, kako to biva, gubitak jungfera i ovaj put je bio sve osim romantičan, boleričan, svijećast i … Ma je, nezaboravan jest bio. Ali nije o tome post. Gubitak nevinosti je onaj fotografski. Post je o tome, kako jednostavne stvari modernom tehnikom postanu još jednostavnije, da bi na koncu probile plafon u novu kompliciranost, i kako onda više ništa nije isto. Taj i takav gubitak nevinosti je tema posta. Moj je prvi fotoaparat bila istočnonjemačka Beiretta. Lagana, poluplastična. Blenda, zatvarač, kraj balade. Onda su roditelji investirali u Zenith. Ruski. Nešto poput „Kamaza“ za oko vrata. Sa svjetlomjerom, podešavanjem prema osjetljivosti filma. Em sam počeo učiti pomalo o brzini zatvarača, em o blendi, kontralihtu, rezanju nogu na slici. Em sam se razjačao, noseći ga. Onda je došla digitalna era, i odmah sam prihvatio duh „Svijeta oko nas“; automatika radi sve, ti samo šetaš okolo i stišćeš gumbić, otprilike. Ali onda… Onda to krene. Kako uslikati kapljice, kako naglasiti pokret okoline. Kako u mračnom prostoru sa kontralihtom slikati detalje površine. I tu krene to sa gubitkom nevinosti. Tu se krene misliti kako mora biti „Bolero“ i svijeće i čarobne riječi i posebnost trenutka, i baš On, baš Odabrani. Pa se kupi takav. Jedinstveni, koji je baš tebe čekao. Fotoaparat. Jer jednom se gubi jungfer (u svakoj od mnogobrojnih tema života). I eto sad. Prije naskočiš, ili politikom malih koraka naskoče na tebe. Okineš. Eventualno malo složiš kadar ili čekaš najbolje svjetlo predvečerja. Ali sad… Par dana pratiti svjetlo. Istražiti motiv na internetu. Slikati u serijama. Trokut ISO – brzina zatvarača – blenda. Pazi – trokut. Ić. Panirati – pazi; panirati! Koristiti bracketing; tko drži do sebe, breketira, veli moja prva stručna knjiga na temu gubitka jungfera. Fotkać nije fotkać; to je aparat; već po tom izrazu razlikuju se laici - koji sijeku noge u nakošenim češkim kadrovima sa plaže - od nas, serioznih gourmeta i bonkulovića fotografije, od esteta i perfekcionista na početku dugog puta punog stupnjeva inicijacije poput masonske karijere. (A meni samo Fulir sa fotoaparatom pred očima…) Nema više, vidio, izvadio ga i okinuo. Sad treba uvijek biti spreman. Imati rezervne baterije. Kompas. Notes. Devin kist. Puhalicu zraka. Pratiti prognozu vremena (radi oblaka). Znati zeznuti mjerač svjetla. Imati osjećaj za preekspoziciju. Naslijepo složiti Tripod brzinom većom od rastavljanja Kalašnjikova, isto naslijepo. Treba se usuditi velikobratovskoj čudospravi kompjutoriziranoj nametnuti svoje prošlostoljetno poluznanje o ispravnoj blendi, o korektnom zatvaraču. Jer ono je bio dobrodušni Zenith, a ovo... Sad treba znati zamoliti prostodušnu puničinu prijateljicu u signalno-žutoj haljini da se ne ljuti što ju iznimno ne želiš u kadru večernje izmaglice sa plamenocrvenim contrailom aviona. Nevinost je izgubljena, i nema natrag. Monogamnost, iskustvo, diskrecija preljuba, jeftinjaci ili posebnost trenutka prigodno ponavljanog… Kud li put vodi?  |
