Goryeo reloaded - smješak i pomalo tjeskobe
|
OSLOBOĐENJEM Njemačke od fašizma 1945. godine – ovo je formulacija, kojoj su nas učili u DDR-u ranih osamdesetih – nametnulo se pitanje, što i kako dalje sa Europom, kako spriječiti reprizu rata i istodobno onemogućiti prodor Sovjeta i komunizma („“) prema Zapadu. Ovo posljednje jedan je od nezanemarivih, potcijenjenih aspekata učešća SAD-a u tome ratu, ali em nisam ekspert, em post ne ide u pravcu konstatacije, kako su Ameri uvijek svoju riticu posebno ljubili. Uglavnom, capcarap!, Francuzi, Britanci i Ameri dobiju zapad Njemačke i zapad Berlina (na istoku zemlje), a Sovjeti dobiju istok države i glavnog grada. Nešto kasnije, slijedom monetarne reforme, izrodi se tako podjelom Njemačke DDR. Pobjedom antifašističkih snaga na jugozapadu Balkana i Titekovim lukavim izumom tampona (prvenstveno između SAD-a i SSSR-a) nastane uglavnom bivša nam Juga. Nekako istovremeno sa ujahavanjem partizana u Zagreb, daleko na istoku kapitulira Japan, koji je od XVI stoljeća opsjedao Koreju i od početka XX stoljeća ju već držao okupiranom uz stravične zločine. Kapitulacijom Japana dakle, ponovno se, poput dvije polovice iste riti, u Koreji sljubljuju Amerikanci i Rusi (zapravo Huljićev stih ispada, ima neslućenu dubinu)… Odlukom UN-a o famoznoj 38. paraleli, Rusi uspostavljaju upravu nad sjeverom Koreje, Amerikancima pripada jug. 1948., Sjeverna i Južna Koreja imaju zasebne vlade; država je podijeljena. 1950. Sjever napada jug. Tu bi sad Shelly K. rado sjajnooko i nonšalantno dodao priču o MiG-u 15 i o F - 86 Sabre i o evoluciji vojnih mlažnjaka, ali – to bi bio post za frikove, daleko van teme same Koreje... DDR i Juga, Ameri, Rusi, Koreje - a ja u svemu tome...? Ja - nesvrstani Zagrebački klinac, koji ustrašen špura iz škole, kad je uplakana drugarica Maričić rekla kako je Tito umro i kako će sad doći ruski tenkovi. (DUŠKO je bio aktualna tragikomična kratica; blogo- i ine B.a.B.e. su došle puno kasnije.) Isti taj klinac, ja, kojeg mama nešto kasnije iz post-Titove Juge, od tate partizana, odvodi u DDR. (Stari jest zagovarao da uvijek budemo spremni otići kad rat počne, ali...) Tamo, u zbiljskom režimu, od prvog dana u školi upadam u paranoju blokovske politike, nuklearne prijetnje, SS – 20, Pershinga. Nu kanješno; nije pitanje, hoće li rata biti, nego kojeg ću lijepog dana, biciklirajući kaldrmom kući u košuljici Slobodne Njemačke Omladine, na horizontu ugledati radioaktivnu gljivu. Nu kanješno… Na prvoj predvojničkoj obuci, hopsajući među tenkovima, pojašnjeno nam je i da je jedini smisao i svrha istočnonjemačke vojske i nas u njoj u tom samo-što-nije – ratu, zaustaviti prodor NATO-a na 24 sata. Nu kanješno. Svoju školsku ljubav iz „Holjevca“, RafFaelLu, vidio sam u Zagrebu koncem '87. Potiho mi je prošuškala kako će se uskoro u Hrvatskoj (!) slaviti (!) Božić. Ja sam više gledao njezine usne i oči. Godinu kasnije, Shelly je elegantno van-vej-end-evej preletio berlinski Zid i mislio da je povratkom u Zagreb napokon ostavio Amere i Ruse iza sebe, skupa sa paranojom očekivane atomske gljive. Nešto kasnije, Njemačka se ujedinila, a mene eto – capcarap! (2)- u ratu na Balkanu, a ni RafFaelLe mi niotkud.   Niti Koreje mi, zapravo, tada niotkud, a ovo je zapravo post o Koreji, i o ratnim psihozama i Istoku i Zapadu, i o tome, kako se čovjek putovanjima veže za mjesta...  MOŽDA dakle ovog posta ne bi bilo, da nisam uvijek nekako vizionarski zaglavljivao u Huljićevom kasnijem stihu o Ameru i Rusu, o meni između. I o Hibiskusu. Posta zasigurno ne bi bilo, da Prvozakonita lani nije nepoznatoj ženi u frizeraju ponudila da ju eskortiramo na put u Južnu Koreju – to sam upostio višestruko ( Posavski ChooLin, Čučavac i sušimlažnjak i Još malo slikovnice). Između trivijalnijeg medijskog senzacionalizma, sad svako malo čujem vijesti i o raketnim eksperimentima Sjeverne Koreje. O planovima južnokorejskog protuudara. O osuđenim američkim novinarkama u Sjevernoj Koreji. O zveketavim prijetnjama ratom (... da nastavak politike drugim sredstvima... hm!) Pregledavam slike i premišljam sjećanja sa našeg osmodnevnog boravka; i sad, godinu i nešto kasnije, i dalje sam jednako fasciniran spojem tradicije pune filigranskih, Zapadnjaku isprva neprimijetnih rituala hijerarhijskog pozdravljanja, sipanja pića, jela, dodirivanja. Nerijetko Prvozakonita i ja spominjemo naše predivne koreanske domaćine, koji su nas danima vodili svim kutevima i zakucima juga zemlje. Ponekad još jedemo štapićima, mantrajući, kako ćemo sigurno opet otići, jednom…   Tako gledamo i Milićeve reportaže iz Koreje; kimamo glavama, komentiramo; taman zove i Katica, naša vodilja – pratilja i pita, gledamo li „gdje smo bili, jebote!“… I poklopi se; plingplong, mailbox binarno – limeni javlja da je digitalni golub uletio… Ma sinko moj, tko je samo /znakovi koje naš provajder ne podržava  /…?! Kopam po drangulijama i besmislenodjelujućim prašinoskupljačima; plava kartica sa lijepom našom latinicom, i sa tim istim znakovima… Rosa… Nasmijani vražičak, Rosa! Rosa, Reginina sestra. Regina, Katičina koreanska šogorica. Povod našeg puta. Koreja; 50% ateista; 30% kršćana; 10% katolika. LG, veličine omanjeg grada. Škver Hyundai… da ti pamet stane… Pa mi, na koreanskoj katoličkoj svadbi. Mi, u pačjem restoranu. Mi, u ribljem restoranu. Na plantaži čaja. Na besplatnim fitnes – spravama po ulicama. Mi, u nacionalnom parku Jeong Dor Beach. Mi, u hramu Ssanggye, na Mount Jiri. Mi, Naganeupseong Folk Village. Suncheon Bay rezervat – tu se koreanski admiral Yi Sun – sin na svom brodu – kornjači borio protiv Japanaca prije petsto godina… Brod – kornjača, a propo, avetinjski dimeća preteča psihološkog ratovanja (nešto poput naše falkuše  ).… i još toliko toga, toliko mnogo toga …     DA nismo bili u Koreji Prvozakonita i ja (da ona nije u frizeraju pristala pratiti nepoznatu ženu na bratovo vjenčanje u neki tamo Mokpo u nekoj tamo Koreji); da nisam kao klinac očekivao ruske tenkove u Sigetu i kaldrmom pedalirao Wittenbergom da vidim mamu prije nego nas otpuše atomska bomba; da nisam sa mnogima 90ih živio u osjećaju „Ma, neće valjda…“; da mi nije uplingao mail sa čudnim znakovima nekidan - ni ovog posta ne bi bilo… Ovako… – kamsamida, Goryeo… |
