Županja, bicikl i delikt
|
Zapravo sa htio napisati nezafrkantski postić, kako ponekad ne treba duge pripreme i egzotike, da čovjek malo napuni baterije prirodom, prizorima, mirisima. Kako lijek protiv depresije može biti i bicikl; možda čak u kombinaciji sa fotoaparatom. Kako sam to zamislio, htio sam reći kako sam skupio sav svoj optimizam i zbilja između dva pljuska uspio odbiciklirati iz muškatnog Orašja do Županje i Bošnjaka. Mislio sam spomenuti ugodu iznenađenja da prostor, kojim sam dnevno jurcao autom, uz par skretanja i ravnomjerno vlastonožno pedaliranje može pružiti toliko lijepih, iznenađujućih prizora, da bi lagano roštiljanje već odvelo preko ruba emotivnog kičeraja. (!) U tom postu pokušao bih uplesti i kako je suluda ona školska postavka „što je pisac htio reći“ – čisto sumnjam da je ijedan pisac ikad sjeo, htio nešto reći pa to onda upakirao u tisuće riječi romana. Ovo, naime, jer naravno nisam pisac, ali da jesam, zasigurno bih zalutao u spomenu staraca na biciklima, kanala pred dvorištima i čestih natpisa „kuća na prodaju“, i odlutao bih tihim tokom široke, zelenoplave Save nekamo ka ušću, ka idućem saudade... Još bih se u postu dotakao i lokalnog zavičajnog muzejčića u Županjskom Čardaku, jedinom očuvanom primjeru vojnokrajiške obrambene arhitekture u Hrvatskoj (veli natpis). I napisao bih koju o spomen – obilježju ubijenim županjskim HSS-ovcima iz 1945 (odbačeni stari križ isprva me razljutio; kasnije sam shvatio da je na njegovo mjesto postavljen novi). Ali. Ne može pošteni bloger napisati takav post, ako ima moju facu i moju nafaku. I nije tu problem, nakon pola godine apstinencije centrirati guzicu na bicikl i dati nezanemarivoj masi iole primjetnu akceleraciju. Ali da smo svi rođeni pod baš svojom zvijezdom, spoznao sam parsto metara po polasku iz Orašja, na granici pred mostom preko Save. Očekivao sam, pokazat ću osobnu, policijot će me promahnuti – gotovo svaki dan tuda prolazim, lik me vidi isto tako često kao ćunu rođenu. No… Gleda on osobnu. Gleda mene. Šuti. Utipkava. Pa pokaže nekamo među moje nožje. „Šta, bicikl?“ Nastojeći ne osvijestiti svoj animozitet prema uniformama, nastojeći to nastojanje ne odati izrazom lica i nastojeći zadržati entuzijazam i dobru volju bajkersku, uljudno odgovorim – „Da, to je bicikl.“ „… jeli, jel ti mene za'''bavaš?“, zapita uniforma, titrajući između ljutnje i shvaćanja zafrkancije… … Umišljajući škripu guma, riku klipova u cilindrima i spuštanje vizira na kacigi, bez dodatnog teksta zapedalirao sam prema mostu. Napokon - nisam sa autom; most prazan, simetrična pruga dijeli zelenilo i u luku se izvija nad odrazom zelenila; kandelabri stvaraju ogradu nebu… Slikam, pedaliram dalje.  U Orašje sam tada došao, pa jedno vrijem dolazio, dok je sadašnji most bio srušen. Dvije skele prevozile su aute, buseve, duše izbjeglica, gastarbajtera i čudnih stranaca, koji bi uvijek imali prednost pred svima. Dvama prilaznim putevima, prašnjavim, zakrčenim, u svijest se tada, poput rijeke u kamen kanjona, urezivala nesvijest trajnosti. Kasnije se kao niotkud opet stvorio most sa svojim blagim lukom i gotovo filigranskom siluetom između dva svijeta... Bez konkretnog cilja zapravo, vozim se sad kroz šumarak uz Savu i odjednom, u čudu svome čudu, prepoznajem poluzarasli puteljak do tadašnje skelske rampe… Deset godina… Vozeći dalje uz savski nasip s jedne strane i vrbe s druge, prisjećam se gotovo iste scene; od savskog mosta sa okretištem tramvaja prema zapadu, pa kraj nasipa prema Jarunu… Hm…   Kad bi pisac zbilja unaprijed htio nešto reći, sad bi dakle našiljio olovku i krenuo sa opisom drvenog križa, koji je obilježavao mjesto, na kojem je 1945. ubijeno i u Savu bačeno osmero članova hrvatske seljačke stranke. Pisac bi dalje aludirao na prolaznost vremena, na staro drvo odbačenog križa preko puta slično stare, napuštene kuće, i možda bi ukomponirao i nekakav novodobni izborni plakat, kao u kontrastu.     Nisam pisac; vulgarnošću turista tek slikam par slika. Pazeći da ne izvrnem bolni kuk, sjedam na žuljajuće sjedalo i pedaliram dalje… Zdrav duh u zdravom tijelu… Radnička čitaonica iz 1919., u kojoj su radnici "dogovarali borbu za svoja prava" ...  Odmjeravam tmurno nebo, računam, koliko mi vremena treba za povratak prije kiše. Ali žeđ je kurva, a Bošnjaci blizu.  Izlazim iz Županje, siječem magistralu, kojom sam neke tamo '95. Ili '96., u mješavini znatiženje i straha, sa punim busom deportiranih izbjeglica prošao u prvi kvazi-poslijeratni posjet Bosni i Orašju, za koje zapravo dotad niti čuo nisam… Nepuni kilometar od magistralne ceste, skrećem na eko – ranč „Mustang“; gazdu prepoznajem; paunove, konje i pse zapravo i ne. Za susjednim stolom, nekoliko zagrebačkih bajkera (ali sa bajkovima na benzin) ispijaju Žuju. Žuju dakle it iz...  Uz Žuju, gledam slike, koje sam usput napravio. Poneka okej; sve nekako sjetne. U daljini već grmi. Pazeći da ne izvrnem bolni kuk, sjedam na žuljajuće sjedalo i pedaliram za bajkerima, pa skrećem na jug, ka Orašju. Vjetar u leđa – oj, nafako, čudna li si; mene vjetar ka Bosni gura… U prejakom svjetlu pod tamnosrebrnim oblacima, mrlje hrđe na bijeloj simetriji ograde mosta tjeraju me da još jednom stanem i slikam. Bacam pogled prema Orašju – možda ću se jednom, kad napokon odem, pitati, zašto ga odavde nikad nisam slikao… Dakle... Dok par trenutaka kasnije usporavam, kako bih po običaju biciklista tek u prolazu pokazao osobnu, bosanski policajac izlazi iz kućice. Za njim izlazi još par uniformi, a ja se pitam, hoću li opet morati potvrđivati da je bicikl to što jest. „Parkirajte vozilo i pođite sa nama!“ Promišljam promile, ulogu granične policije, valjanost osobne. Konopac zdravog razuma bolno i nezaustavljivo klizi kroz ruke. „Jeste li na mostu koristili mobilni telefonski uređaj sa ugrađenom kamericom ili foto – aparat, gospodine?“ O, živote. Nagledao sam se istočnonjemačkih uniformi i naodgovarao paranoičnih pitanja. Nagledao sam se drugih uniformi o naodgovarao paranoičnih pitanja. Ali… Ne da mi se pojašnjavati da nema znaka zabrane slikanja. Da sam slikao na hrvatskom teritoriju, i to komad ograde i komad rijeke. Da sam sve to tokom godina otprilike isto stoput slikao sa nasipa, iz auta, šetajući. Da postoji Gugl Rt sa bitno obavještajnijim slikama konspirativnog civilnog mosta. Da je 2009., i da nismo u Sjevernoj Koreji, for faks sejk. To mi se sve ne da pojašnjavati. Dok po nalogu brišem sliku po sliku, pokušavam se sjetiti, ima li na kartici i slika, koje ipak spadaju u intimu… Na pojašnjenje, da sa odobrenim boravkom živim tu, u Orašju, deset godina, sa svojom odvjetnicom - ! – uniforme se gotovo razočarano razilaze i pospremaju neispunjen formular u muzgavu ladicu zadimljene kućice. Izlaz mi je slobodan. Pazeći da ne izvrnem bolni kuk itd. itd., sjedam na vozilo i odmahujem carinici upitnog pogleda. Ne, ništa za prijaviti. Napuniti baterije. Prirodom. Prizorima. Mirisima. … |
