Ston - kraj još jednog kruženja regijom...
Ne sjećam se točno, kako sam se prvi put obreo u Malom Stonu. Kao i u masi sličnih životnih sličica, mogu samo pipkati unatrag u izmaglici sjećanja i pretpostavki; pravocrtnost, onu istosmjernu sa svojim sada, ne mogu više pouzdano dozvati u memoriju. Jedna varijanta mog sjećanja je da sam iz šibenske vojarne došao na vikend posjetiti suprugu, koja je bila na seminaru u Neumu, i kako smo sa njezinim kolegama završili na večeri u divnom restoranu uz more. U toj varijanti sjećanja, imao sam dvadeset i sedam godina; vrijeme predinternetsko i predmobitelsko, neposredno poratno; supruga je za poslom napustila zemlju; bio sam kratko ošišan i dvadesetak kila lakši i sa poluzavidnim interesom sam promatrao društvance, koje nonšalantno tamani školjke i vino, dok se meni bilo vratiti među goluždrave, balave ročnike, u karantenu vlastitih životnih prekretnica, iz koje će me život otpuhati kontra svim logikama i očekivanjima. Druga verzija, ne manje pretenciozna biti istinitom, sugerira mi moju dvadeset i osmu godinu; plaću još neumjerenije veliku od masivnog terenca, kojeg sam (zatomljavajući nevjericu nad obratima sudbine) spuštao od Tuzle do Mostara pa južnije, prateći Neretvu do ušća i skrećući dalje na jug. U toj se slici pojavljuju Frankobaskijac David, Švedoaustrijanac Helmuth, Irac Brian i ja; pjeva nam neka tamo Cesaria Evora; tragedija jedne zemlje i mandat organizacije, za koju smo radili, sugerirali su važnosti i imunitet od prolaznosti vlastitog vremena. I opet riblji restoran, školjke i vino. I novootkrivena navada vikendaških odlazaka na more, poslije posla petkom, u Prapratno; na večere obavezno u Ston... Obje varijante mog sjećanja poput akvarela stapaju se u nejasnu sliku, ugodno nostalgičnu, i u uvijek isti osjećaj obaveznog skretanja sa Jadranske magistrale i vijuganja Pelješcem. Deset, dvanaest godina tako; makar i jednom godišnje, u prolazu – Ston, poput sunčevog sata vlastite ugode prolaznosti … I Mali Ston, neizostavna riblja juha, pokoja kameničica, rižota, rožate… „Kapetanova kuća“, jednom riječju… Wikipediju prepuštam zainteresiranima; tek - Ston. Najstarija morska solana u Europi. 1359., Dubrovačka Republika utvrđuje ga spajajući Ston i Mali Ston dvostrukim bedemom, tada najdužom obrambenom fortifikacijom u Europi... U povratku sa Mljeta, ostavljajući iza sebe sjeverni kraj stonske zidine i malostonsku kulu Toljevac sa svojim pavlovljevskorefleksnim djelovanjem na naše nepce, sitosmiješni vozimo prema Metkoviću i kratko stajemo na ušću rječice Norin u Neretvu. Godinama, prolazili smo kraj Kule Norinske jureći na trajekte, večere, ka sjeveru, ka jugu… Uglavnom, turska utvrda za obranu od upada od mletačkih galija, sagrađena u petnaestom stoljeću. Povijesni putopisac Evlija Čelebija opisuje ju kao zdanje od sedam katova; recentna istraživanja potvrđuju kako su dva kata uistinu naknadno uklonjena, kako bi se spriječilo tonjenje zgrade i temelja, koji se nalazi pet metara pod močvarnom zemljom. Mijenjajući gospodare, kula je navodno čak bila i vjetrenjača, a 1934. lokalno stanovništvo ističe na njoj kršćansku pripadnost, okrećući spomen – ploču od sadašnje ceste, ka Neretvi, koja je još tada bila glavna prometna poveznica sjevera i juga… Nad Veležem se nadvijaju oblaci; na vijestima slušamo o tuči i odlučujemo krenuti na sjever, ka našem muškatnom Orašju. Dok Prvozakonita vozi kraj skretanja za Međogorje i slapove Kravice na Trebišnici, dok prolazi Blagaj i Bunu i bez imalo respekta šofira kroz Čelebiće, iz kojih su - navodno & zaboga! - moji čukundjedovi krivonogo zabrzali ka Zagori; dok bacam pogled ka odvojku za Boračko jezero i dalje na Istok prema predivnom kanjonu Rakitnice, u mislima mi se vrte prizori posljednjih dva, tri svjesno proživljena i usputno ubložena tjedna, Mostar, Mogorjelo i Počitelj, Bosut, Dunav, Mljet, Ston… Povijest, priče, lica, mirisi… „Lijepa li je, čija li je…“ reče preksinoć na književnoj večeri, usput, Julijana Matanović. I zbilja… Lijepa li je … |