Suton
 Ovo upošće počeo sam obrnuto. Kako bih definirao ton – ton obrnutosti. Ja znam da mi živimo u jedinom nam i nezamjenjivom svjetovremenu. Znam i da nam je dobro i što smo položili pionirsku zakletvu nekad i što smo već i zaboravili i onaj tren i ono vrijeme. I ne, ja se ne bih vratio natrag. Ali, kao što reče jedan nadobudni bloger nekidan – ALI. Ovo je dakle vrijeme globalno, individualistično. Fantastično. Dinamično i ino –ično. Vrijeme, u kojem većina kozmetičkih proizvoda za bebe sadrži kancerogene tvari. Da se klinci odmah očeliče. Vrijeme, u kojem na svim policama supermarketa uspijeva samo kineski češnjak. Koji dokazano nije kemijski tretiran, ali nedokazano jest radioaktivan. Vrijeme, u kojem par fiskalnih nerdova sruši svijet. Ovo je vrijeme, u kojem četiri kontinenta žive pod apsolutnom medijskom dominacijom petog. Koji nas „24/7“ uči da se civilizirani svijet sastoji od ekspolzija, suda, zatvora, operacijske dvorane, nalarfanih kućanica i botoksa. Ovo je vrijeme, u kome, kad svojoj rodbini na istok Njemačke pošaljem Milka – čokoladu za Božić, oni crknu od smijeha, jerbo zapadne božićne pakete su zaboravili sa ujedinjenjem istoka sa zapadom. Konja sa magarcem. Pa ja ispadnem originalan. Baš poput djeteta konja i magarca. Ovo je dakle to vrijeme, u kojem smo svi slobodni. A nitko više ne zna, od čega. Nema Zida pa ni sjene; nema bunkera … a slobode…  Ne, ja se ne bih vratio natrag; ne skroz. Ali bih malo sjeo za montažni stol ovog čudnog filma, i bih malo, kadar po kadar. Jer … izgubili smo nešto, u silnoj slobodi. ?Gdje je kritika? Prije smo fino imali agitprop sistema, i imali smo, nasuprot, suptilno bockanje, zrcalo ironije. Jer sustava bez kritike nema, ne može biti, ne smije. Ali sad je nemamo. Slavimo pokojnog Smoju – radujemo se regionalnoj lucidnosti, a pomalo previđamo socijalnu kritiku „Malog mista“, kritiku sistema i ples po žici da serija nakon snimanja ne ode „u bunker“. Jerbo da je kritična, da se šprda sa sistemom. Ili Jiri Menzel. „Strogo kontrolirani vlakovi“. Toplo, puno duše, istinito, britko. Ma, i Charlie Chaplin. Kritika bez riječi. Ubojita. Slavimo Smoju, slavimo Chaplina, Menzela. Ali povod tulumu - zaboravili... I eto nas danas, u vremeprostoru punom slobode i –ičnosti. Eto i mene tu. I ne žalim. Niti žalim za prošlim sistemom. Ali prenerazila me spoznaja, neku večer, pogodivši katarzični omjer „Vranca“ i „Žuje“ - nema kritike! Kritika je potisnuta, ugušena. Ubijena i abortirana. Potiho. Ljudi u crnom, podignutih okovratnika, zabljesnuli su nas čudnim svjetlom, strpali Kritiku u Maricu i oko tri ujutro nestali, tog dana, kojeg nismo primijetili... Ljudi moji, mi živimo san sjevernokorejskih ideologa! Goebbelsa. Čaušeskua. Honeckera i Mielkea. Sustav imamo. A kritike više nema. To niti Castro nije uspio... Evo čujem, Marx među najprodavanijim autorima, otkako je recesije. O preduvjetu kvalitativnog skoka dakle neću…  |
