Glavoboljnoe premišljannie
|
" Stranka velike povijesne tradicije implodira. A očaj nad time kod onih, kojih se tiče, u granicama je. Ali upravo to – indiferentnost, tromost, letargija prominentnih socijaldemokrata – jedan je od razloga, zbog kojih je stanje SPD-a „Bogu za plakati“. … Naravno, neće SPD u dolazećim godinama potpuno nestati sa pozornice. Dapače – obzirom da stanje u drugoj narodnoj stranci u svojoj jezgri nije ničim drukčije – SPD će tu i tamo čak dobiti dodatnih tri – četiri posto. Ali nikad više neće postati strankom koja imponira. Ostaje stoga tek, napisati nekrolog pažnje vrijednoj socijalnoj i političkoj formaciji, koja se /…/ često nesretno ponašala, uglavnom bila daleko od moći – a ipak u mnogim povijesnim trenucima nije tako izrazito zakazala poput predstavnika /…/ građanstva. Uglavnom: SPD godine 2008. oprostila se sama od sebe. Barem više mnogo toga, što je vrijedilo od Lasallea do Brandta, pa i do Lafontainea, nije na snazi. Prvenstveno, tu je odvajanje od radničke klase. Od /…/ izbora 1998., tu je SPD uopće najviše izgubila /…/. To je zacijelo povijesni rez za SPD, obzirom da je tijekom nekoliko epoha industrijska radnička klasa bila istovremeno ideološko jezgrište i socijalni fundament svih stranačkih aktivnosti, dapače – stranačke stabilnosti. Hladni, nesentimentalni egzodus radničke klase oduzeo je bit stoljetnom socijaldemokratskom samoshvaćanju, tim više – uskratio je stranci njezin povijesni preduvjet i usmjerenje – emancipaciju nižih slojeva." /Autor: Franz Walter, profesor političkih znanosti Univerziteta Goettingen. Izvor: E-Spiegel, 04.06.2008./ Što je? Di ste?  Dobro je, nije ovo o nama. Na koncu, znam ja da mi imamo SDP, a ne SPD. O Njemačkom SPD-u je ovo, o sestrinjskoj stranci. Te je svaka sličnost sa stvarnom Hrvatskom – koja je ne tako davno po nečijoj tlapnji trebala postati njemački Bundesland – posve slučajna. Sličnost. E sad, dobro. Ajmo se maknut od dviju oporbi. Ajmo škicnut, kako stvarka stoji vladajućima. Da radim IPD - spotiće, vjerojatno bi učinkovitijim smatrao teve-uradak sa našim HaDeZe - Sanaderom, nego sa njihovom Ce-De-U-Merkelicom. Opet govorim o sestrinjskim strankama. Jer fakat, Ivo je markantan, kad nije zbunjen. A teta Angela je definitivno usiljenonasmiješena fizičarka bez pojavnog appeala... Iako ručica počeličnih, posebno po bjelosvjetskim dvorištima, što joj glavu iznad vode i drži. Uglavnom. Glavu, uglavnom. Da je ovisila o patetičnom predizbornom agit-prop uratku za HDZ lani, ne znam baš, bi li ga pristala napravit' … /Kakve su, naspram Angelinih, ruke našeg premijera, nisam rad ove večeri premišljati. Ipak. A ne bi se niti kladio./ Kako god bilo, osobno mislim da i Ivek i Angie bolje kotiraju inozemno, nego ovodozemno. Što ide sa teorijom gore poluprevedenog članka o dezolatnosti trenutne polit - scene kao takve. Čemu sve ovo pišem, pitate? Nekidan razmišljam o predavanju na faksu; pojašnjava nam profesor, kako se baza društva nekad nalazila u „nižim slojevima“. A da donedavne kvalifikacijske elite – trendom – postaju srednji sloj, na uštrb onih „nižih“, koji se pretvaraju u podkvalificirane tehnološke viškove, a u pravcu nekih novih vrhova društvene piramide, koje trenutno niti ne naziremo. Dakle, gubi se proletarijat i srednji sloj, kakve poznajemo. I tu ja onda jutros slučajno promislim malo neki Perin komentar i skužim, da je i krah i patetika našeg Esdepea zapravo zbilja neminovan, da je - i naš - Zdepe neminovno i nepovratno odlutao od teoretskih osnova socijaldemokracije, od tog istog Willy Brandta, (i) zbog kojeg sam u maniri svih polutana ponosan na svoju manje dnevnoprakticirajuću genetsku polovicu – onu njemačku. BTW. I tu mi se onda još javi Levantica, da di je rješenje krize oko nas u svijetu oko nas. Zbilja ne znam, draga prijateljice Levantice... I evo, upravo sam joj dao za pravo, lako je vidjet' probleme. Loš Hadeze niti ne mora biti bolji, jer mu je opozicija Esdepe, kakav je. Drugu stranu cijele te toljage držimo svi mi, pa se niti ne vidi, tko koga maklja. Mi se u nekom polu-kolu naguravamo sa vlasti i oporbom, al' se ne kuži, tko na koga zamahuje. (Pero & Co. - nacionalnije stranke ne spominjem, jer u Hrvatskoj, težeći kvalitetama eurointegracije i globalnog, urbano dominantnog društva znanja one gube smisao. Za mene barem. A i ne znam kaj bi ja s tim, kad sam vlajodalmatinozagrepčancoistočnonijemac sa Beiherc-prebivalištem i tri osobne. ?Kak bi ja, nacionalno, a još mi i herc lijevo ?? )Mislim ipak, da smo mi, mali narodi, posebno u bedu. Jer nas ima kao stanovnika nekog indijskog grada, za kojeg nikad niti čuli nismo. Time je i vjerojatnost, da nam se u ovoj medijskolobotomijskoj tiraniji od vremena, desi neki genij i vođa – minorna. Obično ga prepoznamo s leđa, ili kad nam se obrati sa Stanforda, recimo. Mojoj spomenutoj njemačkoj polovici, pojam takvog nacionalnog blaga ostat će zauvijek Willy Brandt. Ne zbog Nobelove nagrade, ne zbog seksi glasa i brda žena. Ne nužno niti zbog britkog intelekta, koji ga je u spletu okolnosti lansirao u jednu od eminencija 20. stoljeća. Ponajviše zbog bezvremenske mudrosti, autoriteta i građenja mostova među narodima – osobina, s kojima je kao Nijemac mogao uvjerljivo kleknuti pred spomenikom židovskim žrtvama rata u Varšavi. Zbog ideje „politike malih koraka“, koji su na našem malom Euro-otoku bili stalni, uvijek usmjereni, uvijek do cilja. Zbog pažnje koju su mu i protivnici iskazivali. To ne ide bez integriteta, ne ide na šanerski blef … I da ne ostanem na politici, bjelosvjetskim facama i Bundesadler-Reisepassu, zaokružujem na jedan naše gore list; već sam ga spominjao ovih dana. Profesor Branko Katalinić. Rekao sam, nakon niza predavanja, moj svijet nije isti; napustio sam donedavni, iako nisam siguran, što ću oko sebe i u sebi vidjeti, kad se malo slegne prašina misli, činjenica, natuknica i tek u budućnosti naslućenih ideja. Dakle, uz svo uvažavanje historičara, filozofa, pravnika i inih društvenjaka, po prof. Kataliniću glavna poveznica društvenog razvoja je ona između tehnologije, njome stvorenog ekonomskog napretka i distribucije standarda i upravljanja društvom kroz – politiku. Ključ -etika. Levantice, ne, ne vidim rješenje. Znanstveno-tehnološki smo marginalci. Ekonomija, politika – znam, znaš, zna, znamo, znate… već… Kaj nam ostaje – bit' svoji na svome. Znati si limite i domete. Što u doba veeelikih firmih, lobijef, krahov, šuftov, ribih i svinjarijih 'opće nije loše. Male se ribice provuku. Ak' znaju mislit… Mislim… I ak' imaju asa pod perajom. /Zato sam i ono o etici rekao nekidan. Jer smo mali, pa nam je unutar sebe i to zapravo lakše. Bi nam bilo. A u etiku svrstavam i konstruktivne zviždače, i neizmućkan Dingač, i istinu o sebi i susjedima, i …- politiku malih koraka. Svatko za sebe, svatko prema sebi. Pa dalje … / E sad je gotovo. Rekao sam riječ. Dingač. Ajboook, pičim na terasu. Gledat kako susjeda R. pere traktor. U istobojnim tangama. Štel sam adekvatnom slikom popratit te razbit serioznost ovog posta (u ime druga Willyja, također), al me mrko gledaju njezin suprug. I pitbul. I isto spominu neko razbijanje. PRIJEVOD POSTA: 1. U SE; 2. NA SE; 3. PODA SE!   |
