Moje žene, moji snovi
|
U posljednje vrijeme, opet petljam s tim ženama. Posljednja, koju sam nekidan spomenuo, Jenifer Lopez. Ma, koja guza, s kojim očima! Kako li bi ju Piccasso prikazao… I eto, dok nastaje ovaj postić, moja Prvozakonita – a koje oči, koja guza! – gleda, ponovno, fascinirana, reprizu nekog filma sa tetom Lopez. A meni se ostaje povući… i premišljati… Maria de Buenos Aires, tango – operita. Spominjao sam prije par mjeseci ovdje. I ma koliko odlučio, ne ići majci u Njemačku više uopće kroz sloveniju /!sic/, moram priznati… Od svih izvođača u glavnoj ulozi, baš mi se Slovenka najviše sviđa, o kletvo mila… Vesna Zornik Tango. Španjolski. Meni na stubištu ispadnu knjige, dok prezgodnoj Argentinki na stepeništu ispadaju knjige... Ay, Fer...  I krenem tako dalje, od tanga ka fadu. Kad sam prije par godina, nakon ranijeg upoznavanja sa grupom „Madredeus“, tokom koncerta (iz sigurnog polumraka) gledao u oči Teresu Salgueiro, znao sam – ako Zemljom hoda anđeo, mora joj ličiti. Tada sam počeo shvaćati, da ona neobjašnjiva kurva u meni, zbog koje ponekad osjetim saudade i pola infarkta, nikad neće postati stvarna, ispustiti knjige na stepeništu. Uvijek će biti silueta dodira, mirisa i šutnji svih nekih Bivših, Žuđenih, Nedosanjanih... /Dobra spoznaja, pomisli German u meni i pristupi katarzičnom katalogiziranju i pospremanju. Emotivna inteligencija, rekla bi I./ I onda mi, nešto kasnije nakon Fernande, profesorice Španjolskog, vrag preko puta pošalje jednu Majdu, koja ni sa Španjolskim niti sa fadom veze nema, i … koju sam …uglavnom… u drugom liku prepoznao oko Božića, lani, u HaEnKa – Misia. A Misiju bi, da mi nije ova punica i ovaj usud, rad bio ženiti. Po njezinim uvjetima. Ali opet meni šejtan mira ne da. Opet se meni uspoređuje, jesu li, poput nas muških navodno, i one sve iste (ma, niti smo niti su, ali hajde…) Idem ja tako kopkati, što razlikuje Misiu i Marizu. Jer i Marizu bih kući vodio. Te oči, taj vrat… Glas… /Iako, ok, Misia mi je bliža. Mariza je mlađa, još se traži, možda,  …/I tako, uplićem i zavrćem po fadu, po perfekciji Misije i razigranoj, vulkanskoj neobuzdanosti Marize; grizem se zbog oduševljenja Zornikovom. Dok Prvozakonita gleda J. Lo. Na te.ve. I onda mi se opet desi. Odmak od. U nekom sam se, opet, postu, dotakao Ladino – kulture u CD - preporuci. Ladino – Judeo – Španjolski jezik kojeg su sa sobom u četrnaestom i petnaestom stoljeću „ponijeli“ protjerani španjolski i portugalski Židovi, Sefardi, i koji je otada u dodiru sa drugim kulturama i jezicima poprimio vlastitu formu protkanu Arapskim, Grčkim, Turskim, Armenskim, pa čak i Francuskim. Reklo bi se, globalizacija; World Music – tu se opet sjetim zgođušne grupice s kraja devedesetih, "Alabina" ; mješavina upravo izrelske i španjolske glazbe, koja me tada „pustila“ slčno brzo kako me prethodno i „primila“. Sad, s odmakom, dakle... Ladino, dakle... Yasmin Levy. „Mano Suave“. /?Moje asocijacije? Ofra Haza. Tjedan dana u lijepoj Bugarskoj. Fascinacija Bosporom. Rana, fatalna Arapkinjica. Njanjo Kabiljo, naš obiteljski Židov. I da. Prva Zakonita. ?Jel' gotov taj film više…?/ |
