Pušite li Goebbelsa?
|
Kako Prva Zakonita i ja ne bismo slijedili subotnji poziv teve – najavljivačice („Uživajte u „Zakonu braće“, „Dobrodošli u mračni svijet CSI Miami“, „Ugodne trenutke uz Valdecovu „Istragu“ …) i kako ne bismo krenuli tragom finskih samoubojica slušajući mazohističko baljenje usputnih prolaznika u komentiranju aktualnog Jack-Pota Hrvatske Lutrije /kak' to nitko od presretnutih ne komentira iz svog kromiranog SUV-a, di je tu Vlatka Pe, te ima li u odabiru Hrvatske Šljuke manipulativne sustavnosti??/, dakle kako bismo izbjegli traktate tevea, odlučili smo se umjesto seksa za peting. Umjesto za vrit, za mimo. Umjesto za teve, za devede. Po lokalnom pržitelju devedeof, dobar film je američki film. A dobar američki film još je bolji ako ima krvi i pravosuđa. A obzirom da pišem u-i-iz Bosne, nema tu nijansi. Nema slatko – kiselog. Il' je baklava il' je burek. Nema češkog filma, argentinskog, poljskog. Ima samo američkog. Alternativne videoteke isto nema. Obzirom da se danas, nakon 24 sata, više niti ne sjećam prvog filma, moja je frustracija na sreću limitirana. No, ostaje drugi film. "Bordertown" Prvozakonita me očito htjela odobrovoljiti komentarom kako u filmu glumi Tonči Zastavić. Alias Antonio Banderas. Nakon što nisam niti trepnuo, čak se niti namrštio, promućurnošću iskusne žene i supruge ispalila je bitno bolji argument. Jenifer Lopez. I sad, dok bi meni normalnom ova dva imena bila definitivni povod, u lokalnopržiteljevoj devedeteci ovaj uradak definitivno ostaviti na polici i pošteno optirati za intelektualniji uradak, ne znam, „Debbie does Dallas“ ili za šetnju nasipom, eto - ja ovakav, nenormalan, dao sam se smantat' ženinim okicama i pawlowskim refleksom… Fundamentalno uvjeren kako je guza J Lo jedini zbiljski objekt mogućeg muškog štovanja i kako ću se tog hrama sad uz odobravanje Prvozakonite nagledati do mile volje, dao sam se nagovoriti, otvorio sam pivicu i zavalio se pred ekran. I sad bih mogao o kadriranju leđa taman do-i-ni-milimetar-niže-od nadguzja ĐejLo, o filmu u kojem dvoje Ljepuškastih svojim estetiziranim prešetavanjem po ekranu nepovratno uništava fabulu. Ali nisam tim putem krenuo. Pisati. Danas želim svehrvatskom grintanju dati obol kratkim premišljanjem o – licemjerju javne informacije i o nama pušačima. „Bordertown“, dakle. Angloamerički filmić o neokončanoj seriji seksualno motiviranih ubojstava u meksičkom gradiću uz granicu sa SAD, gdje sjeverni veliki brat koristi povlastice slobodne trgovine i, zapravo, u tuđem "dvorištu" eksploatira jeftinu radnu snagu radi veće margine profita i lakšeg kršenja radničkih prava. Po podacima Amnesty Internationala, preko četiri stotine djevojaka i žena silovane su i ubijene u gradićima Cuidad Juarez i Chihuahua, uglavnom u povratku s posla u obližnjoj „maquiladora“ – tvornici za sklapanje tehničke robe za američko tržište. Policija i lokalne vlasti evidentno sustavna ubojstva zataškavaju; lokalni mediji i udruženja za zaštitu ljudskih prava tek se uspijevaju simbolično pojaviti. Uglavnom, film je inspiriran stvarnom situacijom i financiran američkom lovom; stvarna rajskoguza J Lo za ulogu je odlikovana od stvarnog američkog Amnesty-ja; film, iako dočekan negativnim kritikama i mlakom reakcijom publike, bio je kandidiran na lanjskom berlinskom „Zlatnom medvjedu“. Sou far, sou gud. No, frustriran neispunjenim voajerskim očekivanjem, kako ću zapravo gledati ljuljuckanje rajske pozadine preko povelikog ekrana, krenulo me hvatati grintanje... Prvo sam pomislio, pa hajde, makar dični Američani kritički obrađuju temu vlastite suodgovornosti; sedma sila itijevski upire u problem... A onda sam se, još nesvjesno, počeo ne manje itijevski češkati po sijedo oivičenom čelu … Je li to baš sve tak'? Nekaj tu meni ne štima. Tom su filmu, i meni s njim, vraćeni kilometri, mutno sam naslutio. Krenuo sam od očitog. Zamislio sam se prvo nad sljepilom nas, konzumenata masmedija. Dok nam ne spucaju među krmelje Darfur, Afganistan, desetke afričkih utopljenika pred španjolskom obalom dnevno (!) ili stotine ubijenih Meksikanki, mi - sretni u neznanju! Pola sata kasnije, ionako kreću „Istrage“ i „CSI“-jevi, „Farme“ i „Ratkapajevi“, pa smo već zaboravili i sprešaltali tugu svijeta. Te, ujedno & olako, i vlastitu privilegiranost. Trenutnu. Ali velim, nije me to zasmetalo. … toliko. Jer Prvozakonita i ja pomalo donirucnemo negdje, ponešto potpišemo, trudimo se biti svjesni, pomagati. Planinarimo, uživamo u zdravlju, vinu i malim stvarima. Radi distance. Dakle, s tim svijetom oko nas živim; pretjerane ideale i iluzije nemam, savjest čistim po bontonu i pred svjedocima. I onda skužim: Amerikanci, SAD, vlastitom lovom (!!!) snime film o vlastitoj zoni utjecaja i – doduše s njima indirektno povezanim – zločinima bez kazne, i kako nikom niš', to bu tak. I svi zaplješću. K'o honorarne babe-pljeskalice u nekom studiju HaerTeja, je'''te !! Zamišljam da su Nizozemci snimili igrani film o srebreničkom debaklu, i da uredno zarađju na njemu i dobijaju humanističke nagrade za uradak. I da je film hit i u Bosni. Da Majke Srebrenice zadovoljno plješću, i svi mi s njima. Ili da recimo mi sami, mi Rvati, snimimo igrani film o neprocesuiranim ratnim zločinima i kako, eto, kajsemože, nikomniš. Pa umjesto pljuski i packi Kosorici & Co. /također „Amnesty“, nekidan u Zagrebu/ Hrvatska pobere Oscara i „standing ovations“, jer fino govori o svojim problemima, pa - okica širom zatvorenih - nitko ne stigne skužit da bi se moglo prafzapraf poradit i na rješavanju... Dakle, evo kaj me zasmetalo u pomanjkanju kadrova barokne ženske guze: Amerikanci uredno štancaju – da licemjerje bude gore, svojom lovom, ponavljam! - tone i tone filmova o pogrešnim (!) smrtnim kaznama (!), o izveženim pučevima, o waspovskim hajkama na crnce, o potpunom i bezrezervnom nepostojanju sustava vrijednosti i njihove zaštite. Ekraniziraju, uplatnjuju, prodaju i zapravo kultom i uspjehom predstavljaju – vlastito kršenje načela i zakona, nefunkcioniranje, kaos plaćen krvlju i dušama; snuff! A mi blejimo, porezima plaćamo prava prikazivanja i infantilno plješćemo šatro-kritičnoj šatro-otvorenosti. Pa, ljudi - … ??!!?? Pa... je'''ote... !?! Ali ni to nije sve. Kuži nas, bagru…: Bi li bilo isto & isto okej, da gledamo narcisoidno-lustrativni filmski hit o onomadnom tehnološkom procesuiranju nearijevskih sirovina u lampe i sapune? Ne bi, naravno. Dapače, i pustit' ciklus filmova tete Leni Riefenstahl bilo bi, vjerojatno, vrlo polemično. Jer, mi smo kulturni, senzibilizirani, razlikujemo dobro i zlo. Uljudbeni smo i uljuđeni, ne damo se farbat'. Dakle, kuhanje ljudi u sapun, ne, ne. A jeftini televizori preko meksičkih leševa? Kajsad; iicokej. 'ajde...?! Jedno ne ide, a drugo „prolazi“. Što je razlika? Apsolucija vremenskog odmaka. Starejše je komotnije osudit'. Normalno je, recimo, grlato osuđivati prošlostoljetni nacizam. Sa sigurne vremenske distance. Ali ako su stvari bliže, ako nam još toplo dihaju za ovratnik, očito je, posebno ako si Amerika, dovoljno bez ikakvog zaključka ili konzekvence progovoriti o vlastitoj nesposobnosti i posrednom ili neposrednom zločinu. Čak se na tome može zaraditi i pinka i filmske nagrade. Čak ti „Amnesty“ zaplješće. Da, poluroblje nama slaže tevee, pa ih pokokaju na povratku doma tamo neki njihovi. Chorus: Bravo, Es-a-de! /U imaginarnom rvackom pandanu, recimo - "... da, Fantomas je koknuo Levara...", suznijeh okica prosopta u kontralihtu Jadranka K. i shrvana bolom pogleda u kameru … Chorus: Bravo, mi!/ Znam; grintam bez veze. Jer je Amerika faca. Znam. Davno sam čitao Philipa Agee-ja. Dapače, čitao sam i Ugrešićkinu „Kulturu laži“, gdje mi sam naslov dovoljno veli, ak' sam pametan. I kaj, ha, kaj se ja sad tu pjenim? ... Fakat. Piva popijena. Savjest čista. Abesinija daleko. A ni ritica moje Prvozakonite ni' za potcenit. ... /Ipak, aber erlauben Sie doch... Dok mi misli i cirkulacija miluju zamišljene obline tete Jenifer u prezahtjevnom duetu sa mojom Prvozakonitom, dok se pitam jesu li dakle sve iste ili definitivno nisu i kajje 'opće preveć, dok razmišljam o nijansama i aspektima različitog, zaključno tipkam… - Pušite li Goebbelsa... ?/ PeEmEs Jel na koncu Buš imal radnu dozvolu za ErHa, il’ to tražimo samo Balaševiću, tesaru Sulji i onoj dvojici slovenskih poduzetnika,? Napose, što točno razlikuje sjekiru od pile…? |
