Udrob
|
Kad se je gastarbajter sa deset godina staža, kad se petkom ide u kontrasmjeru SuLJi iz CeLJa autoputem bivšeg bratstva i ne manje bivšeg jedinstva ka svojoj zagrebačkoj gajbici, sretno se je. Iako s godinama staža, sa svim tim odlascima i dolascima, planovima povratka, panonskim maglama i frustracijom nedostatka vremena za sve drage ljude i reklamirane predstave nekako vikend postaje i sinonim za umor... - sretno se je. Sretno se prisjetit' nekih kasnopubertetskih napotezanja po trosjedu u dnevnoj sobi; sretno se vidjet popodnevni kut svjetla u haustoru, ujutro u pola pet slušati gromoglasni prosvjed sindikata kosova i ine raspjevane peradi u parku Brodarskog instituta. Svjetla i zvukovi ishodišta svih odlazaka u posljednjih tridesetak godina... Sretno se je iskemijati nekakvu škampobuzaru u kuhinji dva - sa - dva, odslušati Vrbančev One-Man-Show. Vikend, dakle. David, moj prvi pravi šef, ne mijenja se. Mladoliki Španjolac štektavog engleskog, nepopravljivog godinama života u Londonu, stavova, koje tako logično pojašnjava, da ih poštuješ makar se ne slagao, David nas je dakle čekao pod repom, i uredno se uz smijeh okrenuo, kad ga je moja Prvozakonita zazvala - "Žiiiikoooo..." Uz ugodnu večericu u punom "Bobanu", pojašnjava nam stavove "Amnesty Internationala" o regiji, o Hrvatskoj, o simpatiji za Bajića i njegov rad i o razočaranju Kosoricom. Kasnije, uz butelju u Sigetu – poput Španjolaca, ni genetski Vlaji ne priznaju „0.00“ – diskutiramo o srbofiliji, o anacionalnosti ratnog zločina u pravnom smislu i o dvojakim međunarodnim kriterijima prema antipatičnoj Hrvatskoj i šanerskoj Srbiji... Smijemo se anegdotama iz bosanskih dana u OSCE-u (radio emisija uživo – „Što poduzimate vi iz međunarodne zajednice protiv crva, koji uništavaju naše drvene kuće?“)… Uz stenogramski dogovor o idućem susretu, ispraćam pogledom mog Diaza Jogeixa dok oko ponoći nestaje u gužvi kraj Trga… Ujutro, uz kavu – krevetnjaču, s Prvom Zakonitom konstatiram kako hitno moramo zamijeniti roletne. Dakle kompletne južne stijene. Dakle izmaknuti radijator. Dakle izbiti onaj zid u predsoblju. Dakle dograditi šank i napokon završiti špajzu. Te onda opet srediti parkete. I promijeniti unutrašnju drvenariju. Te se šutke pokrijemo preko glave. I puknemo od smijeha. Sestrična iz pitoresknog Trilja, kojeg hitno valja zbratimiti s ne manje pitoresknim i perspektivnim Orašjem, telefonom se ispričava kako je nekidan zaboravila ključ od našeg stana. Pa je uskakala kroz prozor, kojeg je zaboravila zatvoriti izlazeći. Zaboravila je i u skoku mahati rukicama, pa je skršila krevet pri slijetanju. Ništa, velim. I njačem kao magarac, dok u subotnje podne, umjesto paradiranja Tkalčićevom, razšarafljujem slomljenu daščad. Dok uzorke nosim u auto radi izrade replika i vizualiziram scenarije kažnjavanja obloguze rodice, zaustavlja me stošezdesettrogodišnja susjeda. Da plaćam li ja vodu, i tko je to uopće u mom stanu. Dok mi se mrak pred očima izbistrio, nestala je. Skužio sam da mi je ruka visoko u zraku. Sa prelomljenom letvom. K'o staljinistički spomenik. Baš svakakvih nas ima. Frendica Prvozakonite zove nas na ručak doma. Da će bit' i njezin ljubavnik, dok je muž na poslu. Ne, s ljubavnikom ne misli živjeti, ali zbog djeteta ostaje s mužem, u dnevnom paklu. Mož zna za ljubavnika. Zna, vidi i kuži. I djeluje kao da su ga nacrtali u Lepoglavi. Posrnuli kompić davno premašenih Isusovih godinica jada mi se, kako na Iskrici „nemreš nać' normalnog komada“. Prelijepa, bistra, pametna prijateljica pojašnjava nam, kako nije uspjela zamijeniti ulogu majke svome psihopatskom Petru Pančić - dečku, uspješnom manageru. I da je dakle, nakon ranije propale prekomorsko – dopisne dugoveze, odlučila, nikad se ne udati. Prva Zakonita dijeli moj kategorični prosvjed u ime Svih Muškaraca Svijeta (SMS). Uzalud. /Četvrti lik u ovoj paraboli mudro šuti i zna za svoju guzu dobro. Ali o tome mi nije pisati. Sukob interesa... / I dakle, jedni bi, a nemaju s kim. Drugi ne bi, a imaju. Treći mogu, a neće. Zagrlimo se Prvozakonita i ja. Dok nas sudbina još hoće… I dok trepneš, opet autoput bivšeg bratstva i jedinstva, opet u kontra – pravcu SuLJi iz CeLJa. SuLJo u Deželu, ja u Orašje. Skrećemo u neasfaltiranu 34. ulicu 17 – živjele menhetnske adrese Orašja! Prvi dobar znak, brave nisu razbijene (i to smo već imali…). Otvaram ventile za vodu (da, i poplave smo već imali… ), bojler proklokoće. Veš na pranje; vješam ključeve zagrebačke na policu orašku; privezujem svog Travel MATU na bosanski žicovez. Uz punčevu Usminovaču i ugodno hladnu Stellu razvrstavam račune (da, voda je plaćena)… David. „Boban“. Irena. Bruno. Tomica. Nataša. Jadranka. Darko i Vesna. Bundek. Škampići. Stojedinica. Kvartić… Vikend, dakle. Bio. |
