Od čučavca do sušimlažnjaka - Koreja, Drugi Dio
 /"Final Approach" ka Incheonu - Seoul/ NAKON što smo se na seoulskom aerodromu umorni i mlazonožni /Jet – mlaz. Leg – noga. Jet Leg = Mlazonožni. Izgubljeni u vremenskoj razlici, u prijevodu ionako.../ smjestili u autobus za Mokpo, isprva sam tek podsvjesno uživao u prostranosti neletećeg prometala. Na prvi stisak dugmeta na sjedištu, udobni, široki naslon se spustio. Vodenjačkoj znatiželji za funkcijom drugog gumbića udovoljeno je – naslon za noge ugodno je (!) podigao (!) potkoljenice. Poleglo me! Dok sam povezao uobičajenu veličinu regionalnog autobusa sa po samo tri sjedišta u redu, pitanje za ekonomskom računicom u mojoj se glavi počelo miješati sa šhhu-ping-pong-doo-astim glasićem moderatorice na teveu… Zaspao sam.  /Seoul (Incheon) - Mokpo: 350 km, 4 sata s pauzom; 30 eura po osobi/ GRADOVI Južne Koreje povezani su dobrim, protočnim autocestama bez puno gužve, uz tek decentno prisustvo prometne policije (limit 110 km/h). Iako reklame za automobile korejske proizvodnje nisam vidio, Koreanci gotovo isključivo voze „domaće“ aute, često velike, mafijaški djelujuće crne limuzine, i novokomponirane SUV-ove. Na moje bockavo pitanje, zašto nema japanskih vozila /Japan je očito faktor iritacije, dijelom zbog povijesne okupacije Koreje/, kosooka katolkinjica Rosa (MinkYoung) prpošno me pogledala – „Naši su auti dovoljno kvalitetni, da nam japanski ne bi trebali!“ Morao sam joj dati za pravo; unatoč preko tisuću i pol kilometara cestom, vidio sam samo jedan auto s otvorenom haubom kraj ceste. Peugeot.  /Bilo kuda, KORANDO svuda... Naganeupseong Folk Village/ I primijetio sam nešto, što sam tek vremenom prepoznao i u dubinu – za razliku od Europljana, posebno nas Hrvata, koji stalno gestikuliramo, koji smo svi Schumacheri i Gronholmi za volanom i kojima su svi drugi vozači retardirani papci i imbecili, uz posebnu pažnju dotepencima, u pogustom i relativno ležerno reguliranom korejskom prometu nema psovanja, gestikulacije, isčuđavanja, kešenja keramičkog gebisa i volanskog autoerotizma. Sve ide; ide bez treptaja, bez mahanja, recitala o majkama i kopulaciji i gestikuliranja, čak ponekad uz smješak. Stiže se odmorniji, opušteniji, ništa sporije. Preporučujem. I sebi. PONOSNI na tehnološki i ekonomski razvoj proteklih tridesetak godina, Koreanci mi nisu uspjeli objasniti prilično sveprisutne državne intervencije i potpore brodogradnji, eko-selima i radu u kemijskoj industriji. Niti sam shvatio logiku, kojom najmoprimac stana plaća unaprijed na par godina, ali istekom tog perioda – vraćaju mu se sredstva (!), jer je, kako vele, dotad najmodavac „radio“ s vašim novcem. No, sudeći po općem dojmu, koreanska varijanta tržišne ekonomije načelno funkcionira. Marko, naš domaćin – mladoženja, ipak je tokom našeg boravka nekoliko puta čuo od Punca, kako „ne vrijedi čovjek, koji ne radi do ponoći“ – Koreanci, barem krug u kojem smo se kretali, vjeruju kako jedino marljivim, bespoštednim radom mogu nacionalno konkurirati jeftinijoj kineskoj robi i nelojalnoj konkurenciji. Taj specifični nacionalni osjećaj kompetitivnosti, kojeg mi je ranije Rosa naznačila, ponekad poprima forme začudne upravo istim „aršinom“, kojim su geste i riječi izuzetno odmjereni. Tako, sa smiješkom nam pokazujući kako ispravno držati štapiće (iako blefiraju! Svatko ih drži drukčije…), Punac nonšalantno spomene medicinske studije o razvijenosti mozga u vezi sa taktilnom spretnošću i poantira, kako su Koreanci među ostalim jaka informatička, medicinska i tehnološka nacija, jer – oni jedu štapićima. Seljaku balkanskom da vile ispadnu. Objeručke. Ne manje, pratim pražnjenje njegove čašice sa blagom rakijom od javora (!), lijevom rukom podržavam desnu podlakticu (uvijek s dvije ruke davati i primati!), nasipam mu i pružam bocu za uzvrat. Nikad sam sebi sipati! Neformalno „Kimbe!“ /Živjeli!/ uz odvraćanje pogleda od starijeg u znak poštovanja. Eksaš. Pa bi bocu, da te više pročepi. Al' nije red. Noga je ionako odavno zaspala u trncima. „Kimbe!“ /Pomisliš i kako je Marko sretan a mlada, Regina, baš zgođušan vražićak, ali to ne izjaviš. Nikad./   /Mlada, Regina alias Joo Young Kim; njezini roditelji, mlađa sestra Rosa i suprug Marko/ PUNAC je faca. Kim Yong-Il, alias krsno Joseph, pred šezdesetom, ofarban, zlatna „petica“, vrlo uglađen (osim pokojeg, očito ovdje prihvatljivog, svinjskog podrigivanja za stolom - Luther bi ga izljubio za to…Moja mama bez obzira na to. ) Iako… po dolasku, izišavši iz spomenutog busa, preventivno sam ga zamrzio. Da, moramo vidjeti njegovu „Beautiful Hospital“. Sad & odmah. Mislim si, znaš li ti, kosooki, di je Orašje, što sam zbog Choo-Lina prošao i koliko čekam tuš i krevet?? Da divit' se bolnici. I hajde… Uglavnom, solidna peterokatnica sa nasadom hortikulture na terasi, usred grada. Bolnica stvorena u starijoj, prenamijenjenoj zgradi, financirana sa milijunima eura kredita, namijenjena prvenstveno gerijatriji. Na moje pitanje, kako posao, Punac kima glavom. Veli, planira dogradnju mrtvačnice, pa će biti bolje; to konkurencija još ne planira, a prihod siguran. Glavno je u poslu biti brži i stvoriti monopol, dodaje, značajno, desetinku sekunde, gledajući u zeta. Hm, mislim si, te si mislim i „E, Marko moj, lako Tebi nije …“  /pogled s krova "Lijepe bolnice". Mokpo./ Dok se četiri dana vozimo uzduž i poprijeko, dok Punac šofira nas osmero, objašnjava, smješta nas u udobne, čiste motelske sobe (jeftinije a bolje opremljene od naših hotelskih); dok mi sa svakim satom starimo i postajemo sretnoumorni putnici sa mrljom dojmova u glavi, primjećujem da se njemu ne vide niti kilometri, niti godine, niti sati. Smješka se, priča, slika, provjerava svaku slavinu i svaki kusur. Isti, kakav je krenuo. Na moj kompliment, vadi akupunkturnu kemijsku (!) i redom nas bocka po prstima. Smješka se. „Jesti da ne posve sit. Inače umrijeti 1/3 -.“ Gledam niz škembu. Polusklopljenim okicama vidim Prvozakonitu Koja Spava … … … Tokom osam dana, Punac Joseph postajao mi je svakom gestom sve draži. Prije vođenja bolnice, dvadeset godina radio je kao novinar; ima očite i dobre kontakte, vrlo informiran; ugodan, iako britak i autoritaran sugovornik, izuzetno pažljiv domaćin. Pomalo…. ma, ne, ne fali mi zamjenski otac, ne zavidim, niti mijenjam punca Še-Fika. Ali… Hm. Je, osvojio me je Kim, autoritet s mjerom. I moju suprugu Prvozakonitu također.  /Chunghyang Theme Park, Rosa i tatek - Punac ind bekgraund/   /Restoran - pečenjarna; u svakom stolu je udubljenje za posudu sa žarom i roštiljčić te "dimovod"; odlično marinirano meso zapeče se, dopeče sitno rezano i servira pred gostima/ KIMCHI je koreanska delicija. Začinjen, ponekad ljut "križanac" turšije i kiselog zelja, pojavljuje se u dvjestotinjak vrsta, pripravljen od kineskog kupusa ili manje prepoznatljivih vlaknoida, s kojima bi se i CSI pomučio skupa sa Dr. Houseom. Ako se s kimchijem upoznaš onako zapadno (da ne velim bosanski, muški, bezrezervno), osveta stiže namah, u vrlo likvidnom stanju i traje dan – dva, u kojima se svaka klica na stolu, svaka algica i svaki komadić raka ili pačetine sa neizbježnim umakom od soje čini poput ringišpila nakon pola litre tople rakije na slamku. Kimchi – revolucija, kad vam velim. Iako, da nije brata kimchija, možda se ne bih vlastoguzno uvjerio u sofisticiranost koreanske tehnologije. Dok se uz orgastično – mučenički izraz lica i orošeno čelo rješavaš potoka nečega, što je još maločas bio kimchi, taman stigneš zakolutati očima nad, da prostite, pederlukom naslona za ruku na vece – školjki. I slučajno stisneš neki gumbić. Te te pogodi. Posred. Ko da te gleda. Vodomlaz. Prvo odskočiš, pa se počneš namještati. Kurve su ljudi, vole gušt i čisteći vodočešk. Znatiželja… Drugi gumb… hladnije, toplije, jače, slabije… Sad se već smiješ u nevjerici. Treći gumb – zračak. Posred. USRIDU! Počinješ kužit Punca i superiornu kočopernost razvijenog mozga. Štapići puta kimchi, guzoperosušni vece. Di to još ima?! (Punac veli, to je jer su prije svi bili jako siromašni, nisu imali mokre čvorove pa su odlučili postati Velika Zemlja sa guzoperosuš…i…jem.)   /pero-suši-mlažnjak; tehnološki detalji su tajna, teR sam za foto - termin morao navući hlače i poklopac. / Onima manje fasciniranim novodobnim varijantama guzopažnje, naravno se obraćam tradicionalnijim uprizorenjem čajane...  Za spokoj duši poslije kimchi - revolucije i mlazočešja, naravno, ne baš mala zemlja za definitivno veliki odmor turistima nudi mnogobrojne hramove na razgledavanje, poput hrama Ssangye iz 13. stoljeća, na planini Mt. Juri...  ...ili nacionalni park Jeongdor Beach, plažu sa devet terasa koje su valovi oformili nanoseći oblutke veličine rukometne lopte... (Jedan smo pokušali iznijeti. Onda se ukazala neumoljiva mravčica-renĐerica. ... S pravom, kad bolje promislim.)  OSTAJEM dužan najavljeni dio o vjenčanjima. Taj sam uradak prepustio kolegi Žužineku za petak. U idućem nastavku – sori, masno sam platil, pa se moram pre'''ravat još malo – o Koreji kao (ne) podijeljenoj zemlji, o srazu svjetova i još pokoja o uzduž-te-poprijeko. I da. Choo-Lin je dakle ostao u bespućima seoulskog aerodroma Incheon, kad smo sjedali u troredni bus sa nogonaslonima, na nesvjesnom putu ka guzosushiju. Dvije sitno tiskane stranice korejskih znakova trebale su nam valjda pojasniti sudbinu komada posavske krmetine, dok mi tu putujemo nit' Kinom nit' Japanom. Korejom. Kojoj posebna zvjezdica Udruženja Oraškijeh Choo-Linara... :  Kamsamida, Koreja... |
