Valovi, bonace i zašto biti budan
|
Nekad poludavno: Kao klinac s plastičnim mitraljezom u ruci, ja sam na terasi među zgradama Novog Zagreba uvijek bio partizan. To čak ni tokom ferija u DDR-u nisam propitivao, iako je tada oko mene bilo znatno više „Švaba“. (Oni se pak uopće nisu oduševljavali mojim prijedlogom, da se igramo rata i partizana…) Značenja, korijeni i izdanci bili su nebitni, koliko ti sa dvanaestak godina mogu biti. Jednog ljeta, na ferijama u Istočnoj Njemačkoj, kao klinac sam na televiziji vidio film „Val“. Film o idejnom zavođenju grupe nisam u cijelosti shvaćao, niti sam privilegiran djetinjstvom razmišljao o nastancima i opstancima ideologija, o složenoj njemačkoj povijesti i nacionalnoj odgovornosti. Moja antinacističko - oslobodilačka opredjeljenja još su osnažila, kad su mi godinu – dvije kasnije narodni policajci te iste Istočne Njemačke oduzeli putovnicu (tada se zvala pasoš i bila jugoslavenska). Policajci su mi se zapravo prvenstveno zamjerili uniformama, koje su bile gotovo istovjetne onima, koje sam kao jugo-dijete gledao u partizanskim filmovima. „Švabe“ u nacistoidnim uniformama su mi dakle uzele putovnicu i mogućnost napuštanja zemlje. (Tada, jedino tada, oni su za mene zbilja bili „Švabe“ – riječ je inače zapravo uvredljiva, i uglavnom mi dan – danas tjera mrak na oči… /To usput./) Prvi put u životu svjesno sam se susreo sa režimom, sa ljudima na kojima počiva i koji fundamentalno zadiru u moja vjerovanja i osjećaje. Prvi put, suočio sam se sa šablonom, po kojoj se ponaša narod i država između nacionalsocijalističke prošlosti i socijalističke sadašnjosti (tada). Ti su oprečni krajevi bili uokvireni starijom generacijom – vojnici Wehrmachta i njihove udovice ili žene sad su bili dio sistema; dio istočnog bloka. Uglavnom, DDR je, kasnije sam saznao, uniforme dizajnirao po uzoru na one iz doba Reicha, kako bi naglasio nacionalnu tradiciju štiteći ju od kritika pozicijom moći. U školi u DDR-u, o Njemačkoj u drugom svjetskom ratu učili smo u tri - četiri rečenice. Iznimka je bio opsežan traktat o koncentraciji izrabljivačke kapitalističke proizvodnje na zapadu predratne Njemačke, dok su se, učili su nas, istočnije njemački antifašisti grupirali i radovali sovjetskim osloboditeljima (!?). Tako su nas učili. Zapad – tiranija kapitala; istok – Bach. Bauhaus. Brecht. Socijalizam po mjeri čovjeka; Zid, STASI i minska polja uključeno. Klince u vrtiću pak (grupa 3 – 5 godina), tete su slijedom pisanih naputaka drugarice Honecker – ministrice prosvjete - trebale učiti „mržnji svih neprijatelja socijalizma i klasnog neprijatelja“. U školi su ih onda opleli s miroljubivom koegzistencijom i humanističkim socijalizmom. Ideološka Kneipp-kura. Klincima od 6 – 7 godina zacijelo shvatljivo, kad su skužili socijalizam i mržnju u vrtiću. Četvrtkom se u školi nosila svečana košulja Slobodne njemačke omladine (slobodne, pazi!). Svakog dakle četvrtka, poluuniformirana jutarnja smotra u školskom dvorištu; govor druga direktora; baklje i zastave. Naci-folklor u istočnoj varijanti. Toliko lijevo, da je već opet desno… (Jednom mi je glupi vjetar ugasio glupu baklju. Glupom direktoru morao sam pismeno pojasniti, kako nisam ja. Namjerno. Protiv socijalizma.) To je dakle bio DDR, u kojeg sam prisilno urastao, i koji je urastao u mene i moj pubertet. Paranoja komunizma sa sjenom nacizma, žrtava – zločinaca. Isti ljudi. Vojnici Wehrmachta i žene koje su krčile ruševine; znanstvena dostignuća Reicha, potisnuti ponos tradicijom i nužda preglasnog distanciranja… Isti ljudi, dva suprotna režima. Kako, počeo sam promišljati; zašto… Sa šesnaest godina, dok su curke bile na ljetnim ferijama na Baltiku, muškići su u uniformama, sa plinskim maskama, trčali pješčanim vojnim poligonom kraj Berlina. Predvojnička obuka. Novozagrebački partizančić više nije imao plastičnu puščicu. Dok mu je prekozidna, zapadna „škvadra“ po Zagrebu otkrivala „Saloon“, “Jabuku“, „Lapidarij“, mali je dedeerizirani Jugošvabo dužio Kalašnjikov i gađao fotografije stvarnih Zapadnih Nijemaca. Stvarnim mecima. I dok sam pod budnim okom oficira u nacistoidnim uniformama, u ime miroljubive koegzistencije i socijalističkog humanizma, ispucavao hrpe metaka iz Kalašnjikova i „Makarova“ na fotografije ljudi, koji su baš u tom trenu vjerojatno negdje u Zapadnom Berlinu ili Hamburgu pili kavu ili vodili djecu u školu, očito sam i sam urastao u sistem, korak po korak postajao njegov dio… Tokom nastave, počeo sam u glavi izvrtati teorije dijalektičkog materijalizma, piramide i spirale razvoja društva, baze i nadgradnje… Kako uopće nastaje ideologija; kako se stvaraju vođe i masa koja slijedi; što je s individualnim kriterijima i odgovornostima… Kako nastaje društveni val? … Gledajući razvoj ovoga posta, svaki bi psiholog sad potvrdio moju majku, koja me nedavno u priči o „onom vremenu“ pitala, zašto tada, kad me kao klinca odvela u DDR, nisam odmah potražio stručnu pomoć... No, ja ću sad i ovdje radikalno skrenuti na prvobitnu zamisao posta. Ideologija. Vođe i sljedbenici. Val, dakle. Sad i ovdje: Sjedeći u Orašju, čarolijom tehnike slušam neku njemačku radio-stanicu; prilog o re-ekranizaciji istinite priče o srednjoškolskom profesoru u SAD-u šezdesetih, kojeg učenici pitaju o nastanku nacizma u Njemačkoj, o motivu mase koja bezuvjetno slijedi vođu, o emotivnom kompromitiranju i potiskivanju racionalnog. Inspiriran tom pričom, film "The Wave" po istoimenom predlošku autora Todda Strassnera prvi put je snimljen 1981. Kako bi učenicima približio situaciju, profesor se odluči na eksperimentalnu situacijsku parabolu - uvede postulate ponašanja: moć se stiče disciplinom, zajedništvom, djelovanjem i ponosom. Iako je zamislio eksperiment samo na jedan dan, i iduće jutro profesora dočekuje militaristička disciplina; grupa je homogena prema unutra, postaje agresivna prema vanjskom otklonu – isprva se opirući, i sam profesor se isprva uživi u svoju ulogu; vođa i grupa kreću vlastitom spiralom interakcije moći i sljedbeništva; individualna savjesti i prosudba uzmiču pred fascinacijom grupnosti … Uz simbole, geste i hijerarhije, baziran na hijerarhijskom načelu „Power is sexy“ rađa se – „Val“. Kako bi učenike suočio sa početnim pitanjem i okončao eksperiment, profesor im ponudi sliku vrhovnog vođe… Ekstatičnim učenicima pokazuje sliku, koja ih zatiče nesvjesne, nespremne - pokazuje im sliku – Hitlera. Ako je vjerovati „aftermathu“, neki od tadašnjih učenika godinama su se pokušavali suočiti sa trenutkom spoznaje manipuliranosti. Sjedim dakle u Orašju, BeiHerc (nakon DDR-a, druga u nizu anegdota...  ) Usput, slušam "Mitteldeutscher Rundfunk"; stanica sa zanimljivim, šarolikim sadržajima iz kulture, umjetnosti, nekomercijalnije glazbe. Moj materinji jezik, sa ponekad blagim regionalnim akcentom, kojeg sam pet godina slušao u DDR-u. Konstantna asocijacija na dio vlastitog porijekla, na nevjerojatnost ujedinjenja Njemačke, na nacionalnu hipoteku nacizma i komunizma i različitost današnjih formi ophođenja s prošlošću. Spikerica najavljuje razgovor s glumcem njemačke re-ekranizacije filma „The Wave“. Ne američki re-make; europski! Njemački. Pojedinac i grupa, zavođenje i tragedija, motiv i spoznaja. Od nastanka nacionalsocijalizma do uloge Bundeswehra u Afganistanu… „Švabi“ u meni nekako drago. Proiptivanje je dobro. Svijest, iako tek sjena prošlosti, koja pada unaprijed - svijest je dobra. Uvijek. /Prijevod posta: Ne dajte da vas zavedu...  /P.S. Ne volim umetke inače, ali ovaj put koristim autorsku slobodu... Joan Baez - prepjev pjesme, koju je izvorno izvodila Marlene Dietrich, propitujući gubitak generacija tokom Drugog svjetskog rata. Pjesmu smo iskoristili u gimnazijskoj kazališnoj grupi tada... Uklapa se u temu posta, i u slične, recentnije diskusije u Lijepoj nam Našoj... A i šire...  |
