Avril Arquette, magla i marinada
|
Polako se predajem. Nevjerica što su Danijela Martinović i Nicolas Votever ispali iz "Plesa sa zvijezdama" otprilike me jednako kratko drži kao Chavezov referendumski poraz. Malo trajnije raduje me Putinova izborna pobjeda. Ne jer sam nostalgičar, već zato što se onda i Američani moraju malo jače znojit, što nekako ponovno kreće onaj Jin i Jang, Amer i Rus. Hibiskus. Definitivno ću pak ostati sretan ako u Zagrebu prevlada novi trend mafijaških likvidacija snajperom, a ne "zoljom" ili "kašikarom". Direktnije, elegantnije. Preciznije. "U glavu". /Da, poznavao sam Zorana Dominija./ Dakle, predajem se i prepuštam intimnoj selekciji prioriteta, van "ladica", kontra reklamama i rekla-mama. Neke su mi emocije napokon realno prolazne, druge pak dobijaju zasluženu trajnost. Sazrijevam, razlučujem bitnosti od nebitaka. U toj predaji uživam. Čak se mogu smiješiti situacijama, zbog kojih bi doskora danima verterovski patio poput zaljubljenog psa (vjerujte, ima i toga)... Fino, u skladoglasju miroljubive koegzistencije živim sa Prvom Zakonitom začudno dugo. Bez onih voznorednih trzavica, višemjesečnih peemesova, mojih klimaksa ranostarećeg vodenjaka. Super nam. I onda, taman večer prije međunarodnog odlaska u goste, sijevne, zagrmi, neću, hoćeš, idi sam, nećeš valjda. Baš sad. I tu se Ja Novog Tipa nasmiješi. Jer skuži situaciju. Ona mene ucjenjuje. I nasmiješim se, jer odlučujem pokušati spasiti stvar, ali u svakom slučaju ići u goste, sa PeZeicom ili bez. Pa se opet nasmiješim (da me ne vidi, naravno). Jer prošao sam ja ubrzani tečaj pregovaranja nekog tamo mirovnog instituta, da, da! Iako me nisu učili tako perfidnim diplomatskim tehnikama, dobro sam odmjerio i sljubio skrušenost, kavu u krevet, pepeo po glavi. I što reći. Na vlastito iznenađenje, dobio sam, što dugo nisam. Ne seks. Ali smješak. I tu sretna priča dana počinje. Dakle, kad nam je ovdje u Orašju, izmešu Dodika i Lajčaka, Milanovića i Sanadera dosta vlastite rutine, a punica u Tuzli zvuči jednako neprimamljivo kao brisanje poda u zagrebačkom stančiću, kad nema planinarske ture a baš-bismo-nekud, rješenje se samo nameće - Beograd. Prije par godina, ponovno sam otkrio tamošnju familiju. Dok su moji stričevi glumili šahovničke figurice prije pedesetak godina, njihova je sestra, moja tetka, svoju ljubav pronašla u Beogradu. Bez predznaka i zastave. Zeznula ih. I kako to već ide, pala u neki formalinski poluzaborav... Prije tri godine, moj je beogradski tetak umro. Kao visoki predstavnik klana Corleone-Barzini-Oviioni sa njezine strane, na bežanijskom groblju pojavio sam se samo ja. Redom izrazio saučešće nepoznatim ljudima u kapelici. Pogledao u oči nekog uplakanog tipa. I vidio oči svoga oca. Moj bratić, dakle. Ima tu sad još priče i još rola filma. SKIP. Beograd. ENTER. Idemo par puta godišnje; ponekad je usputni razlog nečiji let od tamo, koncert ili jednostavno pokušaj upoznavanja tetke, stričadi glede i unatoč. Ali uvijek je glavni razlog susret s mojim bratićem, i u istoj misli ugodna večera na nekoj od splavi na Savi ili Dunavu. Obavezna riba, crno vino se podrazumijeva. Naše Prve Zakonite ("Šejtan" i "Pukovnik") srećom nas podržavaju, miloglagoljaju i ne zaostaju za nama niti sa vinom niti sa mariniranim češnjakom. Smijeh, pričice uzduž i poprijeko. Ugoda. Gušt. I to je poanta za danas... S godinama, valjda počneš prepoznavati neke odnose mimo riječi i trenutnih situacija; s nekim funkcioniraš, s nekim ne. I zato se, opet, smješkam. Smješkam se divnom otkriću dragog rođaka. Smješkam se tetkinom temperamentnom, nezaustavljivom miješanju vlajske ikavice i beogradske ekavice. Smješkam se nonšalantnosti, kojom je Beograd zbilja regionalna metropola, ma koliko šutili o tome. A da se smješkam izboru ribe i vina, koje rijetko viđam i u našim cimer-fraj-restoranima - definitivno. Dušom i tijelom. Dok me Prva Zakonita pažljivo šofirala kroz panonsku maglu Bratstva i Jedinstva oko ponoći, smiješio sam se dakle masi stvari. A posebno, jer sam na svoje oči vidio da Patricia Arquette i Avril Lavigne imaju srednju sestru. I ona ima one malo izbačene "dvojkice" (zube, mislim) i sjajne, bademaste oči. Radi kao garderobijerka u novobeogradskoj "Marinadi". I premilo me pogledala na odlasku. Ma koji "Ples sa zvijezdama"...! |
