P izda i kozmički poredak, Faust i pesja buha na mački
|
Sretno Martinje Martinama i Martinima! Iako o onoj stihoklempini Letičinoj nemam neko mišljenje. Ne manje, pronalazim i sebe u uvodu naslova. Jer me nije smetako kad se Mirko F. obreo na listi Esdepea. /BTW, Mirko, go for it! I vedrije na intervjuima!/ Al me sad razočarava, kad se I. Balić i Stipe D. uprizore u spotovima stranke-koju-ne-volim. O onom dijasporom fudbaleru bez izjavne logike neću nit počet. Pa se, p izda, tješim Shirazom i istinom, kako sam se i ja prodavao. Dok nisam postao poštena sponzoruša. Nedaj Bog da me gazda&rica maršne. Poput psa ću nadrapat. U karmelićanke otić. Dotad... ... Zakaj sve ovo. Zbog jednog maila i par komentara na posljednji post. Zamislilo me. Umjesto da dijete pravim i djecu. Sebi i drugima. Pa se još sjetim i vazelinske kliskobe konteksta Leni Riefenstahl. Koka je veličala sudanske ćune, dugo nakon što je veličala mušku ljepotu sportaša u Reichu. "Trijumf volje". Te ispala nacis. Tica. I sad, kak da velim da sam i ja veličao i di ću završit tako. Zbog Balića i par njih sam se odrekao principijelnog otkaza percepciji lopte. Stipu i Mirkeca uvijek ću gledat, ne spavat, šljive s njima na očima imat, slavit i patit. Al kaj to njima treba, na polit-polku se prosipat. Kaj, krivo sam veličao, 'oćete reć? Il bude mi netko rekao da sam eto opet poput seke guje kamenjarske malo odrastao, kožicu prerastao, iluziju izgubio . . . Fino veli Ernesto Che Hemingway. (Ne, ne Chobankovich, niti Gue. Vara. Posthumno.) Politika je bolest moćnika. A ja stigao do poante posta. Jer nikad neću skužit, kaj će Baliću politika, kaj će Buzančiću, Bancu. Ili Bani, Milana. Kaj si oni misle? Kako ostati kreativni, slobodni mislilac, nekompromitirani slobodnjak sa svojim ja, značka i značak stranačja, a istovremeno se podati mašineriji, poguzit i naredit ili obratno. Kako ne postati dio monstruoznog sklopa, kojeg niti zaustavit, niti oplemenit. Zašto, fucken, dati svoj lik na plakat i svoj obraz na bubanj? Za neku pinku, za postmandatnu koncesiju na auto-plin? Kako netko u politiku ode, kako u njoj ne zaglavi i ne zarepi. Kako ne pocrvenit logikom da ćeš kao individualac doprinijet masi. Osim masom. Ne kužim. Probao sam se čak vratit korijenju svome. Ne istočnonjemačko politagitatorskom, nego gimnazijalističkom. Pa se sjetih omiljene mi knjige iz vremena, kad se kalio čelik. "Faust". Ali ne vidim da su naši politikusi baš nekaj oplemenjeni spoznajom, premda dušu prodali su. Ne samo, ali niti jeftino. Ufam se. Zakaj padamo na individue sa spotova i plakata, a znamo da se anal&ogno ne klanjamo petom zupčaniku s lijeva u getribi svog kreditiranog auteka, jer on nema svoje ja. A faca s plakata je zapravo zupčanik. Kčić. Čičičić. Kojeg, uglavnom, zaokružimo, sudbu mu pratimo poput sjene vlastite. No, najgore, otkud sad...?; oni iz naših redova dolaze - šoferi; Vlaji; eks kons-ovi. A kad nas krenu ...predizborno, ne velimo, MI. Velimo, ONI. Di smo, dakle, MI? Tko je naš tata, kuda idu tate, kuda mi? (Odgovor ću namah potražiti u djelcu Kazimira Klarića - "Mrnjau, grizu me". Knjiga nad knjigama, narode. ) Komentar Ne kužim |
