Majstore na vrbe, šturcgemufnhalterom po tikvi ne manje
|
Pita Sanela jučer, za kog ću glasat. Danas sam skužio, da moj najvitalniji interes, moja najpatološkija navada, ostvarenje mog sna od stoljeća sedmog nije niti u jednom stranačkom programu. Niti s jednog plakata mi se ne smiješi majstor nabijen na kolac. Može biti da ovaj motiv ima veze s mojim trenutnim bliskoistočnim okruženjem, koje sa Zapada fakat djeluje istočno. (Zato ponekad, radi korekcije, odem istočnije, pa se smirim da sam inače na Zapadu. Tu sam foru isto u DDR-u pokupio.) No, kako reagirati na četiri poplave u stanu, na dvije promijenjene radilice – i na koncu cijeli auto – na samopucajuće zidove, deseterostruke troškove i vlastito volontoranje u čišćenju, gipsanju, žbukanju, farbanju poslije majstora? Kako se radovat, kad ti parketar napravi Medvednicu u dnevnoj sobi, pa ju izbrusi u nekakav poluprofil poluhundertvaserovski? Kako bit svoj na svome, kad majstor vodokotlić popravi vece-papirom, pa 'oće naplatit sto kuna i još te žica za cigarete. Kako ne skrenut, kad te u Hitnim intervencijama uvjeravaju kako nisu oni spalili tvoj parket i kako nisu oni slomili policu, već da si to ti sam. Kao da se penješ po namještaju i bacaš petarde u stanu. U četrdesetoj. Jer kaplje cijev na radijatoru. Kako ne pobudalit' na Svijet oko nas, u kom investitor uspije ugradit opremu u stan, koja fakat traje u dan do isteka garancije, a servis veli da servisa nema. Pa dođe ti već kao anegdota, kad ti prodavač guma veli da ak znaš vozit ne trebaju ti, a ak neznaš, nebuju ti pomogle. Da za kog ću glasat. Jedino te samo za MNV, ŠPTNM. Vidi gore.    |
