Jeka tisine
četvrtak, 07.11.2019.
Univerzalna Svijest
Proširit ću jednu raspravu iz komentara u cijelu objavu.
Odmah ističem da se radi samo o mojem vjerovanju, a nikako ne o znanstvenoj teoriji.
Vjerujem u Univerzalnu Svijest.
Nekad je to vjerovanje toliko čvrsto da ga mogu osjetiti.
Povezanost svih nas koji postojimo, koji smo postojali i onih koji će tek postojati.
Mrežu. Ogromnu mrežu koja nas sve spaja.
Susretala sam se za svog života sa različitim konstrukcijama.
Život sam započela kao katolik, i ne odričem se svih elemenata te vjere.
Vjerujem da moramo pomoći svojem bližnjem, znali ga ili ne.
Zapovijed Ljubavi mi je uvijek bila bliska.
Ima nešto lijepo u katoličkim molitvama izrečenim u tišini.
Pa i Krist je svojedobno rekao da su najiskrenije molitve one koje se mole u tišini i samoći.
Sa svojih 17 godina počela sam proučavati istočnjačke religije.
Bila sam i meditant neko vrijeme. I iz tog vremena mogu izvući pojedine poruke.
Promatranje vremena kao nešto cikličko, što se ponavlja i ponavlja.
Nikad nisam bila nešto pristaša linearnog vremena.
Naučila sam se više o povezanosti čovjeka i prirode.
Povezanosti nama sa svim što postoji.
Kroz vrijeme sam počela i promatrati svijet očima znanstvenika.
Nikad nisam bila zagriženi materijalist, ali vjerovala sam u dokazivo.
Znanstvena metoda nije najidealniji sustav, ali je poprilično dobar.
Činjenica je samo ono što se može dokazati i provjeriti eksperimentom.
Prirodni zakoni postali su mi pisani u koži.
Predivne jednadžbe. Energija i masa kao lice i naličje iste stvari.
Energija koja je neuništiva, ali često mijenja obličje.
Jednadžbe koje vrijede posvuda u Svemiru.
Promatrala sam svijet i očima filozofa.
Uvijek me mučilo pitanje "Zašto?"
Znanost na to nema odgovor. Barem ne još.
Odakle smo krenuli? Kuda idemo? Zašto smo takvi kakvi jesmo?
Ta i brojna druga pitanja pitala sam se u dugim noćima.
Kako ulazim u zrelije godine, shvaćam da su to samo različite perspektive iste stvari.
Barem za mene jesu. Nosim u sebi i Ljubav Krista i neuništivost energije Svemira.
Moje molitve su zapravo male meditacije.
I onda sam imala malo otkriće.
A otkriće je bilo da se svi mi molimo istom Bogu.
Jednom i jedinom. Onom koji nas povezuje sve.
Molim se Univerzalnoj Svijesti.
Ne nečijoj konstrukciji. Nego Kreaciji iz koje smo svi počeli.
Kreaciji koja nas sve veže.
Ponekad to vidim kao ogromnu mrežu.
Ta mreža je nekad mirna, nekad se mreška, a nekad na njoj budu prave oluje.
Ali tu je, meni stvarna, gotovo opipljiva.
I iz nje sve proizlazi.
Mi smo smrtni. Ona je vječna.
Ljudi me pitaju kako objašnjavam neobjašnjivo.
Odgovor je meni jednostavan.
Mreškanja, valovi, na toj istoj mreži.
Ništa nadnaravno, ništa misteriozno.
A opet misterioznije od svega.
Ona nas definira kakvi jesmo, ta povezanost.
Utječe na svaki trenutak našeg života.
Vjerujem li u sudbinu? Nikako ne.
Vjerujem da u svakom trenutku možemo birati.
Micati niti. Presjecati ih i stvarati nove.
A to možemo isključivo i samo zato jer smo njezin sastavni dio.
Djeca Kreacije. Jedno od brojnih lica Univerzalne Svijesti.
--------------------------------------
Komentari su zaključani zbog pseudoznanosti i teorija zavjere koje su se počele na njima objavljivati.
Budući da smatram da tome nema mjesta ovdje, iskoristit ću svoje pravo da to prekinem.
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ako ga navodi kao činjenicu, tad imamo problem.
Srdačan pozdrav!
Athropa
| < | studeni, 2019 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.