Jeka tisine
subota, 02.11.2019.
Limit
Nisam osoba koja se voli ograničavati.
Čak ni ne razmišljam o kategorijama. Imam osobni kodeks pravila koja ne kršim, a sve ostalo sam sposobna probiti ako se za to ukaže potreba.
Granice me obično guše. Kad se osjećam da nisam u nečemu, organski to odbijam.
Ne samo moja djela i riječi, moja psiha. Fizički to odbijam.
Kad kažem da sam živjela nekoliko života u jednom, doista jesam. I u svakom sam postigla limit.
Sa svojih sedamnaest sam postala meditant. Dalo mi je nove perspektive. Ali nikad me nije smirivalo. Dok nisam tu postigla limit.
U tom trenutku moje tijelo je počelo odbacivati meditaciju.
Sa svojih osamnaest postala sam filozof. Nekoliko mjeseci sam opsesivno proučavala sve moguće filozofije.
Sve dok nisam postala jedan od jačih mladih filozofa u državi (oni koji mi znaju ime, mogu provjeriti). Dok nisam postigla limit.
Uvijek je nešto nedostajalo. Na dan kad sam osvojila jedno od natjecanja, bila sam očajna.
Znači, to je to? To su doista ljudi kojima sam se divila?
Sa svojih dvadeset postala sam znanstvenica. Volontirala sam na jednom našem institutu.
I opet bila duboko razočarana. Očekivala sam neke nove spoznaje. Našla sam rutinu i ponavljajuće radnje.
Pisanje radova po špranci koju je postavio netko nekad. Ponovo sam postigla limit.
U međuvremenu sam postigla i limit u tome koliko mogu voljeti u tom trenutku.
Nekoliko puta. Svaki put kad bih pokušala, našla sam na zid.
Ograničenje. Mjesto gdje nema napretka.
Oslobodila sam se tek kad sam srušila sve pojmove koje sam imala.
Kad sam napustila sanjarenja o tome kako bi trebalo biti.
Otvorila sam oči i postala živjeti za trenutke.
Trebalo je dugo. Ali tu sam.
Nekoliko mojih života kasnije, ne osjećam se ograničeno.
Osjećam kao da sam ponijela nešto od svakog svojeg života.
Moj limit su bila očekivanja.
Uvijek sam očekivala previše. Očekivala sam apsolutno i savršeno.
Sanjarila sam umjesto da živim.
Otvorila sam se trenutku.
Unutar nekoliko mjeseci, postala sam nastavnica na svojoj staroj školi.
Našla sam se pred tom djecom... I shvatila.
Postoje priče kojima ih mogu poučiti.
Istovremeno sam upoznala i svoje drago biće, koje će mi kasnije biti suprug.
Tek kad sam prestala idealizirati ljubav, ljubav mi se otvorila.
Ne znamo što nam budućnost nosi.
Ali dijelimo trenutke koji su samo naši i po tome posebni.
Limit nikad nije bio negdje vani.
Nije postojao limit u meni kao meditantu, meni kao filozofu ili meni kao znanstveniku, meni kao partneru.
Limit je postojao duboko ukorijenjen u ideji apsolutnog i savršenog.
Tek kad sam napustila tu ideju, shvatila sam da ograničenja nemam.
Na kraju, oslobodila me ljubav. Ne romantična ljubav, nego ljubav koja se ne može vezati.
Ljubav koja se dijeli. Ljubav koja nema limit.
| < | studeni, 2019 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.