astrosailor
ponedjeljak, 22.04.2019.
Zona zena
|
Daitoku-ji je lijep kompleks zen hramova i samostana na rubu brda koja okružuju Kyoto. "Slučajno" sam se našao u blizini Kyota na početak proljeća, malo prije vremena punog rascvata stabala šljive, trešnje i koječega, pa sam potražio-i na sreću (još) i našao malo tišine od buke grada u zen vrtovima oko tih hramova. Otkada su Kinezi dobili slobodu izlaska iz svoje Partiji (pre)ugodne zemlje, postaje prava umjetnost pronaći tiho mjesto tamo gdje su tisućama godina samo ptičice pjevale i tišinu je eventualno prekidao mukli zvuk pri pozivu na čitanje sutri ili neku sličnu smjernu ili manje smjernu djelatnost s frulom. Prijatelji iz Japana su mi rekli da će samo tjedan-dva kasnije otpočeti prava ludnica, cijele kineske porodice će visjeti sa grana svake trešnje, pradjedovi i prabake će raditi selfies na svojim tabletima sa čukununucima... kao da doma nemaju trešnji i šljiva i jabuka i više nego u Japanu! Vidio sam sada dio te ludnice oko Zlatnog paviljona. Potpuno drugačije nego pred desetak godina kad sam prvi puta posjetio to mjesto: bio sam tada jedan od ne premnogih turista, iako je taman bila "Zlatna jesen", drugi termin kad "svatko" mora, ali baš mora posjetiti Kyoto, a posebno Zlatni paviljon. Ali Kinezi tada još nisu bili pušteni sa lanca... sada, kada su ih pustili, na parkiralištu uz park u kome je paviljon je stajalo par desetaka autobusa. Punih kineskih porodica. Mislim, Zlatni hram, ZLATNI, pa jasno je da je to Meka za svakog pravog, punokrvnog Kineza! Nisam znao pa nisam provjerio, ali navodno je susjedni vrt, u kojem je Srebrni paviljon, ugodno prazan. Kinezima srebro ne znači mnogo, zlato je mnogo primamljivije, pa je tih par tisuća koji su pristigli autobusima manijakalno klikalo selfije sebe, čukununučadi i biločega sa Zlatnim hramom. Projurio sam kroz taj park, sažalno pogledavši Paviljon, siguran sam da bi rado u zemlju propao! Na teren Carske palače sam ušao pred kraj posjeta, pa gužva nije bila prevelika. Svi Kinezi su još kružili oko Zlatnog paviljona, hipnotizirani sjajem zlata. Neću spominjati Shinto hram (na trokutu među rijekama) koji sam posjetio, da ne bi nekom palo na pamet tamo ići, i ono ljudi što je tamo bilo je bilo previše. Sličnu pojavu vidimo i kod nas, turizam u kineskom izdanju je nešto vrlo neekološkog: ulice, drveće i zrak nisu u stanju izdržati pritisak tolikih ljudi. I to velim ja, koji baš i nisam proveo život u svojoj zelenoj dolini daleko od gužve-živio sam par godina u Taipeiju i okolici, što je među najnaseljenijim lokacijama na svijetu (jedino Bangladeš ima veću gustoću stanovništva). Što napraviti? Izbjegavati mjesta gdje ima išta zlatnog. Ili ičeg dobrog za jesti, o čemu je pisano u najslavnijim kulinarskim publikacijama. Ili gdje je snimano nešto tipa "Igra prijestolja" ili Mamma Mia nr.17 ili uopće ičeg što bi moglo biti zanimljivog kineskom čukundjedu i njegovoj užoj i široj porodici. Na sreću, takvih mjesta ima i dalje poprilično, dovoljno je samo da nema u blizini pogodne luke, aerodroma ili ceste, neće kinez u koprive. Ako naiđete na super restoran ili neko srcuugodno mjesto, sakrijte ga u bezslikovnu memoriju, ne dijelite se njime nikim, sebično ga držite za sebe! Nema slikica u ovom postu jer sam kameru, telefon i slično ostavio u hotelskoj sobi, nema ih smisla prostituirati-ne morate ni upisati do kraja u tražilici, iskočit će vam i mnogo više nego što sam ja vidio! Ne treba po mir otići do Kyota, imate ga i u zagorskim bregima i okolici koliko hoćete, ali ako se nađete u blizini, preporučam ne-zlatne paviljone, ne Gion nego drugu stranu rijeke, gdje je manje turista a više lokalnih, neke potpuno nezanimljive uličice s pravim, nepatvorenim japancima i japankama. Na letu do ove zone zena sam čitao Suzukijev "Zen koan"-nisam neki ljubitelj Delirium Tremensa (kako su neki od milja nazvali Daisetza Teitaro), ali u prvom dijelu ove knjige je jako, jako uspješno opisao što koan jest a što nije. Drugi dio knjige je manje zanimljiv, jer je tehnički u smislu što se i kako radi unutar takvih mjesta kao Daitoku-ji (gdje je i sam proveo neko vrijeme), ali poučan je. Tek sam sada, pri pogledu na neke druge postove, skužio da ovaj post isto može pod ekološke postove, prigodne Danu Zemlje. Budimo nježni prema našoj maloj plavoj kuglici, imamo samo jednu! |
- 22:13 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Lipanj 2023 (4) Svibanj 2023 (2) Travanj 2023 (7) Ožujak 2023 (6) Veljača 2023 (2) Siječanj 2023 (4) Prosinac 2022 (4) Studeni 2022 (6) Listopad 2022 (6) Rujan 2022 (5) Kolovoz 2022 (5) Srpanj 2022 (3) Lipanj 2022 (4) Svibanj 2022 (5) Travanj 2022 (4) Ožujak 2022 (9) Veljača 2022 (5) Siječanj 2022 (9) Prosinac 2021 (7) Studeni 2021 (6) Listopad 2021 (9) Rujan 2021 (4) Kolovoz 2021 (2) Srpanj 2021 (5) Lipanj 2021 (3) Svibanj 2021 (6) Travanj 2021 (6) Ožujak 2021 (4) Veljača 2021 (4) Siječanj 2021 (4) Prosinac 2020 (1) Studeni 2020 (4) Listopad 2020 (8) Rujan 2020 (2) Kolovoz 2020 (3) Srpanj 2020 (6) Lipanj 2020 (6) Svibanj 2020 (8) Travanj 2020 (6) Ožujak 2020 (4) Veljača 2020 (5) Siječanj 2020 (2) Prosinac 2019 (4) Studeni 2019 (3) Listopad 2019 (5) Rujan 2019 (2) Kolovoz 2019 (1) Srpanj 2019 (5) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
zafrkancija oko svijeta i tri sela okolo |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||