Daitoku-ji je lijep kompleks zen hramova i samostana na rubu
brda koja okružuju Kyoto. "Slučajno" sam se našao u blizini
Kyota na početak proljeća, malo prije vremena punog rascvata
stabala šljive, trešnje i koječega, pa sam potražio-i na sreću
(još) i našao malo tišine od buke grada u zen vrtovima oko tih
hramova.
Otkada su Kinezi dobili slobodu izlaska iz svoje Partiji (pre)ugodne
zemlje, postaje prava umjetnost pronaći tiho mjesto tamo gdje su
tisućama godina samo ptičice pjevale i tišinu je eventualno prekidao
mukli zvuk pri pozivu na čitanje sutri ili neku sličnu smjernu ili
manje smjernu djelatnost s frulom. Prijatelji iz Japana su mi rekli da
će samo tjedan-dva kasnije otpočeti prava ludnica, cijele kineske
porodice će visjeti sa grana svake trešnje, pradjedovi i prabake će
raditi selfies na svojim tabletima sa čukununucima... kao da doma
nemaju trešnji i šljiva i jabuka i više nego u Japanu!
Vidio sam sada dio te ludnice oko Zlatnog paviljona. Potpuno drugačije
nego pred desetak godina kad sam prvi puta posjetio to mjesto: bio sam
tada jedan od ne premnogih turista, iako je taman bila "Zlatna jesen",
drugi termin kad "svatko" mora, ali baš mora posjetiti Kyoto, a posebno
Zlatni paviljon. Ali Kinezi tada još nisu bili pušteni sa lanca... sada, kada su
ih pustili, na parkiralištu uz park u kome je paviljon je stajalo par desetaka
autobusa. Punih kineskih porodica.
Mislim, Zlatni hram, ZLATNI, pa jasno je da je to Meka za svakog pravog,
punokrvnog Kineza! Nisam znao pa nisam provjerio, ali navodno je susjedni vrt,
u kojem je Srebrni paviljon, ugodno prazan. Kinezima srebro ne znači mnogo,
zlato je mnogo primamljivije, pa je tih par tisuća koji su pristigli autobusima
manijakalno klikalo selfije sebe, čukununučadi i biločega sa Zlatnim hramom.
Projurio sam kroz taj park, sažalno pogledavši Paviljon, siguran sam da bi rado
u zemlju propao!
Na teren Carske palače sam ušao pred kraj posjeta, pa gužva nije bila
prevelika. Svi Kinezi su još kružili oko Zlatnog paviljona, hipnotizirani
sjajem zlata.
Neću spominjati Shinto hram (na trokutu među rijekama) koji sam
posjetio, da ne bi nekom palo na pamet tamo ići, i ono ljudi što je
tamo bilo je bilo previše.
Sličnu pojavu vidimo i kod nas, turizam u kineskom izdanju je nešto
vrlo neekološkog: ulice, drveće i zrak nisu u stanju izdržati pritisak
tolikih ljudi. I to velim ja, koji baš i nisam proveo život u svojoj
zelenoj dolini daleko od gužve-živio sam par godina u Taipeiju i okolici,
što je među najnaseljenijim lokacijama na svijetu (jedino Bangladeš ima
veću gustoću stanovništva).
Što napraviti? Izbjegavati mjesta gdje ima išta zlatnog. Ili ičeg dobrog
za jesti, o čemu je pisano u najslavnijim kulinarskim publikacijama.
Ili gdje je snimano nešto tipa "Igra prijestolja" ili Mamma Mia nr.17 ili uopće
ičeg što bi moglo biti zanimljivog kineskom čukundjedu i njegovoj užoj i
široj porodici.
Na sreću, takvih mjesta ima i dalje poprilično, dovoljno je samo da nema
u blizini pogodne luke, aerodroma ili ceste, neće kinez u koprive. Ako
naiđete na super restoran ili neko srcuugodno mjesto, sakrijte ga u
bezslikovnu memoriju, ne dijelite se njime nikim, sebično ga držite za sebe!
Nema slikica u ovom postu jer sam kameru, telefon i slično ostavio u
hotelskoj sobi, nema ih smisla prostituirati-ne morate ni upisati do kraja
u tražilici, iskočit će vam i mnogo više nego što sam ja vidio!
Ne treba po mir otići do Kyota, imate ga i u zagorskim bregima i okolici
koliko hoćete, ali ako se nađete u blizini, preporučam ne-zlatne paviljone,
ne Gion nego drugu stranu rijeke, gdje je manje turista a više lokalnih,
neke potpuno nezanimljive uličice s pravim, nepatvorenim japancima i
japankama.
Na letu do ove zone zena sam čitao Suzukijev "Zen koan"-nisam neki ljubitelj
Delirium Tremensa (kako su neki od milja nazvali Daisetza Teitaro), ali
u prvom dijelu ove knjige je jako, jako uspješno opisao što koan jest a što nije.
Drugi dio knjige je manje zanimljiv, jer je tehnički u smislu što se i kako radi unutar
takvih mjesta kao Daitoku-ji (gdje je i sam proveo neko vrijeme), ali poučan je.
Tek sam sada, pri pogledu na neke druge postove, skužio da ovaj post isto može
pod ekološke postove, prigodne Danu Zemlje. Budimo nježni prema našoj maloj plavoj
kuglici, imamo samo jednu!
Post je objavljen 22.04.2019. u 22:13 sati.