astrosailor
nedjelja, 08.02.2015.
U agoniji
|
Nastavak prethodnog posta, koji životno paše i previše uz Meštrovu atmosferu: ćopila me gripa i vučem se stanom kao isprana krpa, jedino što sam u stanju je piti litre tople limunade i narančinog soka i čitati, uz minimalne pokrete, jer sve boli kad se mičem... Što ćeš onda ljepšeg nego u bunilo vrućice nastaviti čitati o Glembajevima, nakon Gospode, slijede "U agoniji" i "Leda". Dakle, taman odgovarajuće mom gnjiležnom stanju tijela i uma. Da mi vezda na vrata pokuca gospon Klanfar, ili dr. Ivan Plemeniti Križovec, u fraku i s cilindrom u ruci, mislim da se ne bi zbunil nego bi rekel "ljubim ruke Presvetli, čemu imam zahvaliti..."! Sjetite se, dakle, idući puta kad vas agonizira neka gripetina ili viroza, i iskoristite dar Prirode za natuerlich stimmung za čitanje Krleže! U "Svadba Velikog Župana Klanfara" (imam izdanje Naklade Ljevak iz 2012 gdje se netko pametno sjetio staviti svu glembajevštinu u jedan svezak, na 660 stranica, sa porodičnim stablom Glembajevih na kraju) piše naš bard o naslovnom liku: "Stanovao je u dnu dosadne ulice gdje su stajale same dvokatnice bez dućana i bez drvoreda, slušao čitavu nedjelju kako netko u drugo katu svira Griega, a onda se sav nikotiniziran s kroničnom upalom grla i zapečenih očiju zaputio u svoju pisarnicu da sredi sutrašnji materijal, da frče svoj trebinjac i da gleda u svoju zlatno-uokvirenu doktorsku diplomu na kojoj deset centimetara visokim Antiqua Versalom piše da je gospodin doktor Klanfar, sin ciglara Bartola, dignut na stepen građanskog plemstva i da je od bezimenog plebejca postao doktorom našeg najvišeg učevnog zavoda F.J.I., gdje su gospoda hermafroditi s piskutljivim glasom prodavali tešku i prvorazrednu mudrost na malo (Kr. Mala Prodaja Prava, Bogoštovlja i Mudrosti)." Kako ga ne voljeti, ne obožavati!? Kesio sam se ko idiot čitajući takve niske bisera! Naravno, susprežući prenagle pokrete, pri kojima sam se krivio ko da me peku na laganoj vatrici. "U agoniji" je brutalnija od prve drame, iako je broj leševa jednak. U "Leda" nema leševa, osim što su, kao i u cijelom opusu, svi likovi kao iz "Zona sumraka", životni, moralni i stvarni zombiji, što im gnjili zubi i prenapeti živci zadaju probleme, a moraju pred istim takvim živim mrtvacima među kojima žive, glumiti uljudbu i stich. Echt Kleinbuergelich! Zapravo, dva zamjenska leša nekih anonimusa se pojavljuju na kraju, i nisam siguran nije li riječ o nekom od likova iz ostalih djelca u ciklusu, morat ću pri nekoj idućoj gripi ponoviti ta kraća djelca, u kojima je Krleža pripremio Glembajeve. Mene su tokom škole više privlačile drame poput "Aretej" ili npr. lik Valenta Žganca, utjelovljen nezaboravnim Tomislavom Lipljinom na maloj sceni Varaždinskog kazališta, to sam vidio dvadesetak puta i nikad mi nije bilo dosadno... Hrvatski Bog Mars, to je razumljivo, to su bile više općenite filozofske teme, bliže provincijonalnom prenačitanom pubertetliji. Glembajevi, da bi ih se razumjelo, traže, što bi Balašević rekao "tipa s iskustvom". Životnim, a ne kreketanja u zboru. Mora čovjek pobjeđivati i gubiti na polju slave i vlastite gnojnice, osvajati, biti osvajan, varati i biti varan, izgubljen, pronađen, ogađen i zgađen, da bi mu sjela ova herzlich djelca. Mora se i sam početi polako raspadati, s otrovom u zubima i bolom u križima. Haha, baš sam se uživio... Kao da sam znao da će mi trebati pa sam tih kilo knjige ugurao u prtljagu, "dobro će doći za zimu", o da, dobro je došlo! Što rekoh, preporučam, ljubim ruke, Presvetli, sluga sam ponizni! |